Komšijski (anti)fazizam

Rijetko kad se hrvatska javnost tako jednoglasno zgrozila kao kad su prije nekoliko mjeseci srbijanski ministar Vuk Jeremić pa odmah za njim i predsjednik Donjega doma slovenačkog parlamenta današnjem hrvatskom društvu i državi pokušali ispostaviti račune za zločine Nezavisne Države Hrvatske. Nije bilo novinskog kolumniste koji se nije tim povodom, uz pravednički gnjev, okomio i na Srbina i na Slovenca. Televizijske emisije bile su redom posvećene komšijskim uvredama, javljala se vlast i opozicija, a pritom su se svi, i nepokajani partizani i oni koji su od malih nogu navijali protiv Bate Živojinovića i Borisa Dvornika, pozivali na to da je današnja Hrvatska utemeljena na antifašizmu iz Drugoga svjetskog rata i da nema baš nikakve veze sa zločinačkom i kvislinškom NDH. Taj medijski obračun s neobaviještenim i zlonamjernim susjedima bio je melem za dušu, sve dok se nije krenulo s pričom da su, zapravo, hrvatski partizani oslobodili Sloveniju, a da su Slovenci u velikom broju bili belogardejci, dok srpske vlasti vrše na Hrvatsku transfer vlastitih frustracija i nečiste savjesti, jer nije došlo do stvarnoga obračuna s Miloševićevim nasljeđem… Tu su se već mogle sklopiti novine i ugasiti televizor, jer je na Balkanu malo toga tako glupo i jadno kao zasnivanje vlastitoga antifašizma na etiketiranju komšijskoga fašizma.

Međutim, ovih dana dogodilo se sljedeće: kćerka ustaškoga poglavnika Višnja Pavelić odlučila je Jakovu Sedlaru, zagrebačkom filmskom režiseru, karijernom sitnom prevarantu, čiji je antitalent tako golem i dubok da svojom veličinom nadmašuje sve talente hrvatske filmske umjetnosti, ustupiti fotografsku i filmsku dokumentaciju svoga oca - da snimi dokumentarac u kojem će biti izrečena istina o Anti Paveliću. Ne treba valjda ni napominjati da je Sedlar deklarirani neoustaša, što se moglo vidjeti i u igranom filmu „Četverored“, bizarnom komadu celuloidnog smeća, snimljenom pred kraj Tuđmanovog života, u kojem su partizani ružni, prljavi i zli, Srbi su za nijansu ružniji i krvoločniji, dok su ustaše neka fina i fragilna gradska gospoda, koju su na kraju rata zeznuli Englezi izručivši ih ruskom špijunu i hrvatožderu Titu.

Prvo što je Sedlar učinio prije nego što je krenuo sa snimanjem bilo je da nazove redakcije gotovo svih hrvatskih dnevnih i sedmičnih novina i ponudi im da objave dosad neviđene Pavelićeve fotografije. Uredništva su se spremno (a katkad i - za dom spremno) upecala. Naravno, uz ekskluzivne fotografije, trebalo je, da bi se ispunio novinski prostor, napisati i nekakve prateće tekstove. Umjesto osude NDH ili distanciranja od Pavelićevih zločina, dakle umjesto onoga što smo slušali nakon izjava Vuka Jeremića, objavljivani su tračevi da je Pavelić posle rata nešto petljao s Amerikancima i pisao im tajna pisma ili se samo prepričavalo šta je u dokumentaciji koju je baba Višnja ustupila Sedlaru. Uglavnom, ustaški je poglavnik prikazan na način na koji se u tabloidima prikazuju filmski glumci, ekscentrici i ludi milioneri. Valjda da se Pavelićka ne uvrijedi, o zločinačkoj prirodi ustaškoga pokreta i njegovog monstruoznog vođe nije napisano ni riječi.

U spektakularizaciji Ante Pavelića korak dalje otišla je Hrvatska televizija, koja je u emisiji Dosje hr, prikazujući poglavnikove kolor snimke iz 1941, postavila pitanje zašto neki tvrde kako će novi film Jakova Sedlara osramotiti Hrvatsku premda ga nisu ni vidjeli. Tako su iz čista mira krenuli braniti ovoga neonacista i filmskog diletanta, iako ga nitko nije ni napao, niti je itko, osim Predraga Lucića u riječkome ,,Novom listu“, išta rekao o skandalu s filmskim i foto hagiografijama najodanijega i najkrvavijeg Hitlerovog saveznika. Čovjek pomisli kako bi bilo ljekovito da Vuk Jeremić ponovo učini nešto na buđenju antifašizma u hrvatskoj javnosti, ili da se srbijanski ministar vanjskih poslova honorarno zaposli kao ministar hrvatskoga antifašizma.