Moje novosadske godine

PROLOG: Prvi put sam bio na Sterijinom pozorju davne 1967. godine. Bio sam student kazališne akademije i stipendista Kazališta „Gavela” iz Zagreba. Ne sjećam se više koja je to predstava bila sa kojom smo gostovali na čuvenom Sterijinom pozorju. Možda Supekov „Heretik” u režiji Georgija Para…

PRVA SCENA, SA PJESMAMA (NE SAMO PARTIZANSKIM): Pošli smo iz Zagreba autobusom. I već od ranog jutra razlijegala se našim autobusom pjesma koja je trajala sve do Novog Sada: sevdalinke, dalmatinske, zagorske. Ali i srpske, i makedonske, pa čak i slovenske… U pjesmi su prednjačili Emil Glad i Ante Dulčić. Pjevale su se u to doba iz svega glasa i partizanske pjesme. I pjesme sa radnih akcija… Bili smo poletno i veselo umjetničko društvo. Koje je pošlo u pohode Novome Sadu, gdje su se održavale najbolje žurke…

DRUGA SCENA, SA SVIRKOM I GRLjENjEM: Čekali su nas prijatelji glumci, članovi Novosadskog pozorišta, sa obaveznim tamburaškim orkestrom. I fijakerima… No, prije nego su nas odveli u hotel da se smjestimo, poveli su nas u neki šumarak na obali Dunava gdje su bili složeni drveni astali. Tamo se kuhao fiš paprikaš iz nekoliko kotlića… Pila se kajsijevača u ogromnim količinama. I pjevale starogradske i ciganske pjesme iz svega grla… I grlilo se. I ljubilo, oko tih kazana. I oko te vatre koja je grijala i kovala naša „Pobratimstva lica u svemiru”…

Nisam gledao predstave. I nisu me tada ni zanimale. Iako su svi spominjali čuvene bravure Ljube Tadića, Mire Stupice i Branka Pleše… Ja sam otkrivao novosadske kafane. I doslovce sam zamijenio svoju hotelsku sobu za dnevne i noćne boravke u „Kecu”, gdje je svirao Bartošov i Lepoga Jovice orkestar…

I tako sam gotovo svake ili svake druge godine dolazio u Novi Sad na Sterijino pozorje…

TREĆA SCENA, SA AMBICIJAMA I BRATIMLjENjIMA: Kako je vrijeme prolazilo i ja sam se mijenjao. Prerastao sam u ambicioznog mladoga glumca kome su nudili glavne uloge. I koji se počeo ozbiljno baviti tom profesijom… Tada su me, sjećam se, osvajali neki mladi jugoslavenski pisci koji su nudili neku novu estetiku u tadašnjem teatru Južnih Slavena… Znali smo do duboko u noć diskutirati o kazalištu. I uopće o umjetnosti. Naravno, opet u noćnim kafanama. I uz pratnju ciganskih orkestara koji su postajali naši drugari. Bez njih se nije mogla zamisliti niti jedna večer u Novome Sadu… To je bilo vrijeme kad smo se grlili sa Danilom Kišom. I Mirkom Kovačom. I Vlatkom Stefanovskim. I Ivom Brešanom. I Slobodanom Šnajderom... Grlili smo se i pobratimili. I sa kazališnim kritičarima, Vladom Stamenkovićem, Vavom Hristićem, Jovanom Ćirilovim, Daliborom Foretićem, Petrom Brečićem, Feliksom Pašićem, mlađahnom Borkom Pavićević. I ostalima koji su ponekad znali pisati i neke oštre i britke kritike o našim predstavama. Ali uvijek sa nekim dostojanstvom i poštovanjem kazališne umijetnosti…

ČETVRTA SCENA, SA POLITIČARIMA, BEKRIJAMA I BALAŠEVIĆEM (NA PROZORU): Zatim je došlo vrijeme kada sam počeo dobivati i Sterijine nagrade. Pa sam ih tako, do svoje trideset četvrte, nabrojao tri… Tada sam  prijateljovao i sa visokim vojvođanskim političarima, Radovanom Vlajkovićem i Jovanom Demirovićem, te nisam smio doći u Novi Sad a da im se odmah po dolasku ne javim… Tako je često Vlajković prekidao svoje sastanke kad bi mu sekretarica rekla da sam ja stigao u njegovu kancelariju… On bi se nakon nekoliko minuta pojavljivao sa flašom vina. Ili viskija. I otpočinjali smo naše novosadsko druženje… Ne znam kakvi su oni bili političari, a nije me to tada ni zanimalo. Ali, da su bili prave „bekrije“, koji su znali gospodski vino ispijati, bili su…

Mnoge sam noći provodio sa Mikom Antićem. I bekrijom Miletom Isakovim, sa kojim sam znao ranim nedjeljnim jutrom buditi našeg drugara Đorđa Balaševića da popije sa nama po jednu ljutu, onako na brzaka, sa prozora…

PETA SCENA, SA DRUGOVIMA I ZABRANAMA: Zatim sam već toliko „slavan” postao da su me i u službeni žiri Sterijinog pozorja pozvali. Ne znam zašto sam to tada prihvatio, jer poslije toga nisam želio biti ni u žiriju za izbor „Mis Verudele” u hotelu Brijoni u Puli…

Sjećam se, sa mnogo gorčine, kako su me ljudi koji su organizirali Sterijno pozorje te godine ljubazno obavijestili da nam drug Vidmar poručuje da Dušan Jovanović i njegova predstava iz Ljubljane nikako ne bi smjeli dobiti Sterijinu nagradu. Nakon žestokih polemika i svađa, izišao sam iz službenog žirija. I ogradio se od njihovih odluka…

ŠESTA SCENA, SA BOJKOTOM I REPOVIMA: Ne sjećam se što se sa Sterijinim pozorjem događalo slijedećih nekoliko godina, jer je moj drugar Ljubisa Ristić odlučio da bojkotuje igre. I mi nismo išli sa našim predstavama iz Subotice u Novi Sad… Ja sam poslušno slušao sve njegove naredbe i umjetničke zapovijesti, tako da nisam ni ispitivao prave razloge toga njegova bojkota, ali sam siguran da je on bio u pravu… Opet je bilo nešto u vezi s Vidmarom. I repova političkih, koji su se vukli oko Ristićeve i Kišove čuvene predstave „Misa u A-molu”...

SEDMA SCENA, SA PUCANjEM, BEZ GRLjENjA: Zatim je došao rat u našu zemlju. I igre su prestale da postoje… Južni Slaveni, koji su se svih tih godina grlili i ljubili po pitomoj Vojvodini, počeli su da se gledaju preko nišana… Zavladalo je vrijeme metalnog zvuka koji se uvukao u naše živote. Sve što smo nekada predstavljali i zajedno sanjali, preko noći je izbrisano. I zaboravljeno…

Jugoslavija je nestala, a s njom je nestao i njen najznačajniji teatarski festival…

Neki od junaka toga bivšeg vremena postali su kreatori svojih novih nacionalnih kultura. I festivala... Neki su pokušavali bar spasiti sjećanja na sve ono što je bilo vrijedno i značajno tih godina, a neki, oni ponajbolji, zauvijek su zašutjeli…

EPILOG, S PJESMOM, BEZ TAMBURAŠA (DAJ BOŽE, I BEZ KIŠE): Eto me danas ponovo, nakon toliko godina, na Sterijinom pozorju… Doduše, dolazim kao gost iz susjedne Hrvatske, čiji je teatar Ulysses, na poziv direktora Sterijinog pozorja, gospodina Ivana Lalića, i njegovih suradnika, pozvan u goste da izvede pet predstava iz našeg repertoara…

I eto me opet u ovome lijepom gradu, na ovoj čudesnoj Petrovaradinskoj tvrđavi, na kojoj su nekada svirali tamburaši Janike Balaša. I pjevao svojim baršunastim zanosnim glasom Zvonko Bogdan… Evo me ponovo sa svojim prijateljima iz Hrvatske… Ponovo se ori pjesma u našem autobusu. I ponovo nas dočekuju neki lijepi i dragi ljudi… Pijemo vino, jedemo smuđa na žaru. I do duboko u noć razgovaramo…

Sve je puno neke dobre energije. Ovi mladi ljudi iz Egzita, koji pomažu Ivanu Laliću da se ovaj veliki projekat izvede kako treba, djeluju vanzemaljski. Oboružani svojim laptopima, telefonima i daljinskim upravljačima sve drže pod kontrolom. Izgradili su velike željezne tribine za „Kralja Lira”, postavili svjetla kao na najboljim svjetskim rok performansima… I slušaju našu redateljku Lenku Udovički. Ona, pak, omamljena Petrovaradinskom tvrđavom, izmišlja nove i zahtjevne mizanscene. Sve je tako uzbudljivo. I zamamno.

Samo molimo boga da nam kiša ne padne na naše predstave. Pa ako i padne, ako ih i ne odigramo, došli smo da se družimo… I doći ćemo i slijedećih godina….

Ponovo….

ZAVESA