Četvrtak, 02.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Sa zvezda, kroz trnje, do zvezda

Sa zvezda, kroz trnje, do zvezda

Na početku, rekao bih da – bar kada je o vaterpolu reč – naslov zadate teme treba proširiti. U našem slučaju, on bi možda trebalo da glasi: „Sa zvezda, kroz trnje, do zvezda”. Jer gledajući unazad, čini se da je, nakon „zvezdanih” uspeha reprezentacije SCG i njenog raspada koji je – prirodno? – pratio raspad zajedničke države, trijumf srpske reprezentacije na Evropskom prvenstvu 2006. u Beogradu bio – „labudova pesma”.

Do onoga što je nacija naviknuta na „zlato” doživela kao sunovrat, dolazi nepunih godinu dana kasnije, sa četvrtim mestom na Svetskom prvenstvu u Melburnu 2007. Šta je dovelo do takvog „pada” možda najboljeg tima koji je ova zemlje imala, kakav možda nikad više neće imati?

Možda baš to: pojedinačno, bili su suviše dobri. Pojedinačno, bili su zvezde, slavljeni i obožavani, uljuljkani u pohvale. U takvoj atmosferi, bilo je lako zaboraviti ono najvažnije: vaterpolo je kolektivni sport.

Na površinu su isplivale stare netrpeljivosti koje dotle nismo primećivali ili, opčinjeni uspehom, nismo želeli da primetimo; odnosi s trenerom bili su teško narušeni; kao predsednik saveza, iako svestan svega što se događa, bio sam neiskusan i nemoćan da bilo šta učinim.

Put je neumitno vodio naniže, do događaja koji mi sada, s pozicije „naknadne pameti”, izgleda kao zloslutni nagoveštaj svega ružnog što će se dogoditi, kao simbol silaska sa sportske scene cele jedne generacije: 28. juna 2008, pred sam početak Evropskog prvenstva u Malagi, Danilo Ikodinović doživeo je jezivu saobraćajnu nesreću. Početak prvenstva obeležila je njegova borba za život, strah od ishoda te borbe koji se bio uvukao u sve nas i ogromna praznina koja je iza njega ostala u reprezentaciji.

Dodamo li tome izgubljeni finale od Crnogoraca – uz asistenciju, blago rečeno, čudne odluke Fine da promeni sudiju i još čudnijih sudijskih odluka tokom utakmice – postaje jasno zašto je srebrna medalja na tom takmičenju doživljena kao debakl. Od njega se naša reprezentacija, bar u ovom sastavu, neće oporaviti.

Događaji na Olimpijskim igrama u Pekingu predstavljaju prirodni nastavak svega toga. Mračna atmosfera u timu i stručnom štabu te nepodnošljivi odnosi između igrača i trenera ovde su kulminirali. Epilog: jedna tuča i jedna polomljena noga, jedan igrač vratio se kući pre završetka igara. Bronzana olimpijska medalja, prva olimpijska medalja u srpskom ekipnom sportu, kao da nikome nije bila važna. O svečanom dočeku i proslavi medalje s građanima Srbije nije bilo ni govora; tek poneka čestitka. I, to je bilo to. Došli smo do kraja.

Potom, sve se događalo veoma brzo. Najbolja vaterpolo reprezentacija Srbije svih vremena – moram to da ponovim – nestala je u trenu. Ekipu su, pored povređenog Ikodinovića, gotovo istovremeno napustili Vujasinović, Savić, Šapić, Ćirić i Šefik.

U atmosferi nepostojanja dobrog klupskog vaterpola, prave lige, u nedostatku čak i fizičkih uslova za bavljenje vaterpolom – odgovarajućih bazena, prvi put sam se zapitao ima li više ikakvog smisla baviti se vaterpolom u Srbiji. I svi u savezu odlučili smo da se ponašamo kao da ima – ima smisla početi od nule. Marko, Sole, Tale i Periša, kao i svi zaposleni u savezu, bili su pravi saradnici u realizaciji tog cilja.

U međuvremenu, u rad saveza ponovo se uključio proslavljeni trener Nenad Manojlović koji je bio od ogromne pomoći treneru Dejanu Udovičiću koji je u međuvremenu i sam sazreo i odlično vodio ekipu. Legenda jugoslovenskog vaterpola Vlaho – Bata Orlić pridružio nam se u svojstvu mog savetnika. Njegovo izuzetno iskustvo, znanje i mudrost bili su mi od prvog trenutka podrška od nemerljivog značaja. Iznad svega pomogao mi je da povratim samopouzdanje koje sam, potom, iz sve snage nastojao da – razgovorima i srčanim navijanjem – prenesem na igrače. A njima, sve čestitke! Za ponašanje, borbeni i kolektivni duh, drugarstvo, posvećenost, istrajnost i veru – sve one osobine koje su nam u poslednje vreme nedostajale.

Srpski vaterpolo opisao je pun krug. Sada smo na pravom početku – puni energije, entuzijazma i volje da nastavimo s uspesima. Čeka nas ozbiljan i odgovoran rad. Naš cilj – London 2012. i toliko željeno olimpijsko zlato.

* Predsednik Vaterpolo saveza Srbije

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.