Susreti kultura u Pečuju
Mirjana Marinšek Nikolić, književnica i multimedijalna umetnica, u beogradskoj izdavačkoj kući „Čigoja štampa” objavila je novu knjigu „Panonski triptih, ogledi o Dobroviću, Krleži, Vazareliju”. Knjiga će, u okviru manifestacije „Dani evropske baštine”, biti predstavljena večeras u 19 časova u Biblioteci grada Beograda, a u razgovoru učestvuju prof. dr Irina Subotić, istoričar umetnosti, Dobrila Stojnić, dramska umetnica, i autorka.
Po rečima Vladimira Arsenića, ovo delo predstavlja interesantnu crossover studiju o tri čoveka, spojena na čudnovati način, u Pečuju. „Dobrović, Krleža i Vazareli iz ovog zanimljivog teksta isijavaju onom energijom koja je potrebna da bi se stvorilo autentično umetničko delo”, kaže Arsenić.
„Panonski triptih” Srpsko-baranjsko udruženje iz Pečuja prevešće na mađarski jezik i predstaviti ga u Pečuju, a izdavač „TIMP Kiado” iz Budimpešte, ponudiće ga na engleskom, nemačkom, mađarskom i turskom jeziku.
Vaša knjiga posmatra tradiciju grada, i prikazuje ga u ukrštaju kultura, u lirskom svetlu stvaralaštva…
Pisac je okrenut sećanju u kome traži i memoriše budućnost. U tom smislu je i moja knjiga, „Panonski triptih – Ogledi o Dobroviću, Krleži, Vazareliju”, imago Pečuja. Kompoziciji ovog grada prišla sam iz više različitih vizura; progovorila o njoj istovremeno kroz dela više stvaralaca. Pečuj je grad mešanja, prožimanja i preplitanja međusobno različitih kultura. Grad tradicije. I različitosti. Upravo te različitosti, slično umetničkom delu, svojom harmonijom pobuđuju u posmatraču (što da ne i moja lirska?) promišljanja o kulturnoj baštiniPanonije.
Razmišljate o Krleži, Vazareliju, Dobroviću, koji su živeli u kulturnom miljeu Pečuja. Da li su ti umetnici, svaki u svom mediju, govorili o sličnim stvarima?
Čitalac može da se upita kakav odnos postoji između pečujskih umetnika: Dobrovića-slikara, Vazarelija-grafičara i Krleže-pisca, i mesta o kojem pišem? U dugom stvaralačkom uzročno-posledičnom nizu, delo je rezultat nadarenosti pojedinca, ali i odraz umetničke i istorijske mape tog vremena. Za mene je to bio susret kultura. Mađar Viktor Vazareli, u svojoj optičko-kinetičkoj teoriji, podstiče ideju društvene i socijalne funkcije umetnosti. Slika, tvrdi Vazareli, nije potpis izolovanog umetnika, jer čovek više nije na jednoj, a svet na drugoj strani. Dobrović i Krleža, Marko Ristić i drugi osnivaju napredni list „Danas”, što je Dobrović, pak, ovekovečio na svom velikom platnu iz 1934. godine.
Pišete o slikama, mislite u slikama, i sami crtate, izlažete čak i izvan naše zemlje.
Linija i boja služe jednom cilju: da pribeleže i sačuvaju predmet pažnje stvaraoca. Svejedno, lik ili figura, crtež je način gledanja. On govori o sebi samom. Uvlači se u još neispisane stranice rukopisa; prati piščev ritam teksta. Eseja, romana, putopisa. Minijature su odredile moj slikarski izbor – crtež, u olovci, pastelu, malih formata, što se nastavilo mnogobrojnim izložbama u zemlji i svetu. Minijaturom u Milanovcu i BIMPE u Kanadi, izložbama u Dalijevom Kadakesu, Španiji, Mini artom u Mađarskoj, Art klinikom, Galerijom SKC-a…
Da li kod nas postoji dovoljno razumevanja za multimedijalne umetnike?
Savremena umetnost je jedan veliki kaleidoskop; višemedijske izložbe i projekti još uvek su retki. U postojećim galerijama u svetu, stvari se odvijaju malo drugačije. O iskustvima te vrste pričaćemo kada se vratim iz Istanbula, sa Međunarodnog festivala Art for peace,gde je moj višemedijskiprojekat „Pecs, Istanbul 2010” izabran da predstavlja Srbiju.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


