Farme mleka bez mlekare

Bijeljina – Iako Semberija važi za izrazito poljoprivredni kraj koji, kako se voli istaći, može da "hrani" celu Bosnu i Hercegovinu, paradoksalno je da na ovom području gotovo da ne postoje prerađivački kapaciteti za preradu domaćih proizvoda, zapošljavanje radne snage, te ostvarivanje veće dobiti, što bi, bez sumnje, u znatnoj meri doprinelo razvoju cele regije.

Pored propadanja bijeljinske šećerane, čiji pogoni poslednjih petnaestak godina miruju, te sunovrata industrije za preradu voća i povrća "Sava", koja je pod stečajem, Bijeljina nema ni jednu mlekaru, iako su ovdašnji stočari, prema procenama stručnjaka, u mogućnosti da svakodnevno na tržište plasiraju trideset do pedeset hiljada litara mleka.

Ovako, mleko proizvedeno u Semberiji završava kod prerađivača u Federaciji BiH ili Srbiji, odakle se ponovo vraća kupcima u Semberiji.

Samo na farmi bijeljinskog Poljoprivrednog dobra "Semberija" dnevno se proizvede oko četiri hiljade litara mleka i gotovo sva količina odlazi na preradu u Tuzlansku mlekaru.

– Naše poljoprivredno dobro raspolaže sa više od dve stotine krava koje su za mužu. Svakodnevno Tuzlanskoj mlekari isporučimo između tri i tri i po hiljade litara mleka. Reč je o izuzetno kvalitetnom mleku sa oko 4,2 posto mlečne masti – kaže Čedo Stojanović, tehnički direktor PD "Semberija".

Slično je i sa individualnim proizvođačima koji mleko predaju na nekoliko otkupnih stanica i koje se dalje prerađuje uglavnom u Tuzli ili Gračanici.

U poslednjih nekoliko godina bilo je pokušaja da se prerada mleka organizuje u privatnim mini-mlekarama, ali zbog nerentabilnosti većina njih je prestala sa radom.

Ljubo Maletić, vlasnik nekadašnje mini-mlekare "Dragulj" u Kojčinovcu kod Bijeljine, kaže da je, uprkos silnoj želji i naporima, bio primoran da zatvori mlekaru u kojoj je proizvodio više vrsta mlečnih proizvoda.

– Počeo sam 2000. i radio punih šest godina, ali sam zbog nerentabilnosti i gomilanja gubitaka bio primoran da zatvorim pogon. Zatvorene su još dve-tri mini-mlekare koje su radile na ovom području – ističe Maletić i za to okrivljuje, kako kaže, trgovački lobi u BiH koji je doveo do situacije da mali proizvođači nisu mogli da opstanu na tržištu.

– Nikako nismo mogli da konkurišemo velikima. Za to je najodgovornija vlast jer nije zaštitila domaću proizvodnju a dozvolila je postojanje lobija koji su u svojim rukama držali uvoz – navodi Maletić.

U opštinskoj administraciji u Bijeljini kažu da su svesni ovog problema, ali da on ne može biti rešen bez pomoći države.

– Da bi mlekara bila rentabilna, mora da bude kapaciteta od trideset do pedeset hiljada litara dnevne prerade. Takva mlekara mogla bi da snabdeva ovu regiju, širu okolinu i ostvaruje dohodak, te da taj novac ostaje ovde i, na kraju krajeva, imamo i intenzivniji razvoj stočarske proizvodnje u Semberiji. Ukoliko stočari budu mleko prodavali samo kao osnovni proizvod, onda naša proizvodnja ne može biti konkurentna – kaže načelnik Odeljenja za privredu opštine Bijeljina Cvijan Kokanović.

Zbog toga je, prema njegovim rečima, potrebna pomoć i podrška Vlade Republike Srpske ali i državnih organa BiH kako bi se stvorio povoljniji ambijent za ulaganje u ovu oblast agrara.

– Problem je što nemamo podsticajne mere i sistemsko rešenje za ovu oblast. Postoje ljudi koji imaju novac i spremni su da ga ulože upravo u preradu mleka, ali naravno pod uslovom da mogu pozitivno da posluju i ostvare profit. Problem je, međutim, u nadležnim institucijama u Republici Srpskoj i na nivou BiH, od kojih se ne očekuje da daju novac da bi neko radio, već samo da stvore bolje uslove poslovanja, povoljan ambijent i omoguće olakšice kako bi privukli ljude da se bave preradom, a odgovorno tvrdim da takvih ljudi ima – naglašava Kokanović.

I dok traju rasprave o tome kako stimulisati ulaganje u ovu oblast, Semberci mleko proizvedeno gotovo pred kućnim pragom kupuju i piju tek nakon prerade u nekom drugom mestu, u kojem ostaje i dobit. Istovremeno ova grana stočarske proizvodnje je u stalnom opadanju, s tendencijom laganog, ali sigurnog odumiranja.