Sreda, 08.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Trifo, pola veka Novog talasa

Trifo, pola veka Novog talasa
Аутобиографски деби: из „Четири стотине удараца”

Specijalno za „Politiku” iz Pariza

Admirali laskaju buntovnicima! Tako se neposlušnik uspinje putem raspeća obasut počastima! Tako se nastavlja stari zakon subverzivne obnove elita! – napisao je 1959. godine Žak Odiberti, specijalni dopisnik časopisa „Arts” na filmskom festivalu u Kanu, povodom filma mladog Fransoa Trifoa „Četiri stotine udaraca” koji je u kanskoj konkurenciji predstavljao Francusku. Trijumf tog filma označio je zvanični početak „novog talasa” ove kinematografije.

A samo godinu dana ranije bio mu je zabranjen pristup kanskom festivalu zbog toga što je kao filmski kritičar vređao ovu instituciju u svojim člancima, kako podseća Antoan de Bek u knjizi „Novi talas – portret jedne mladosti”, koju će u Srbiji uskoro objaviti „Službeni glasnik”, u prevodu Irene Bilić.

Trifo je bio neka vrsta šefa „bande” mladih francuskih sineasta, u čijem užem jezgru su bili i Klod Šabrol, Žan-Lik Godar i Erik Romer, koji su u drugoj polovini pedesetih godina napravili pravu revoluciju u francuskom filmu, izmenivši iz korena dotadašnji filmski jezik. Čitava jedna generacija je u tom trenutku izbila na scenu, brišući postojeće konvencije i autore koji su od tog trenutka smatrani akademskim, zastarelim.

Za manje od godinu dana pojavili su se filmovi koji će nametnuti „novi talas”: Šabrolovi „Rođaci” prethodili su filmu „Četiri stotine udaraca” i „Hirošimo, ljubavi moja” Alena Renea, za kojim je sledio Godarov kultni film „Do poslednjeg daha”.

Pedeset godina posle slavnog prodora na Kanskom festivalu i četvrt veka nakon svoje smrti, Trifo je sveprisutan, njegovi filmovi se izdaju na dividijima i često se mogu naći na bioskopskom repertoaru.

– Ništa bolje nismo stvorili od tog vremena – kaže za „Politiku” mladi francuski glumac Gregori Bake. „Značaj Trifoa nije samo u tome što je bio jedan od predvodnika ’novog talasa’, već i što je dugo bio prisutan. Između njegovih prvih filmova i onih koje je napravio trideset godina kasnije postoji velika evolucija. Ona je primetna čak i između ’Četiri stotine udaraca’ i ’Poslednjeg metroa’. Iz njegovih filmova i danas možete mnogo da naučite.”

(/slika2)Ne dele, međutim, svi ovo mišljenje. Bek kaže da je u krugovima sinefila gotovo „bonton” konstatovati da Trifo nije veliki reditelj, kao vid otpora opštem jednoglasju. „Trifo je postao klasik, ušao je u filmski Panteon, i kada neko kaže da ga ne voli, gledaju ga popreko”, kaže ovaj autor Trifoove biografije i rečnika slavnog sineaste. Jer, filmska revolucija koju je izazvala pojava „novog talasa” trajala je suviše kratko i zato što je Trifo vrlo brzo postao gotovo zvanični predstavnik francuske kinematografije, o čemu svedoči i podatak da je za film „Poslednji metro” 1981. godine dobio deset Cezara, francuskog pandana Oskara. „Iz velike želje da se svidi postao je ono što je kritikovao na početku – akademski reditelj. Zato mu danas zameraju da je brzo izgubio polemičku strast i postao previše intelektualan.”

Uticaj Trifoa na francuski film opisuje, međutim, kao trijumfalan.

„Način na koji je Trifo tražio da se prave filmovi pre pedeset godina danas je gotovo opšte mesto u francuskoj kinematografiji. Govorio je da treba praviti lične filmove, izaći iz studija, uzimati glumce sa kojima imate gotovo prisni odnos, da treba pisati u prvom licu”, objašnjava ovaj kritičar.

On, međutim, smatra da se mit o Trifou više zasniva na njegovoj ličnosti nego na njegovim filmovima. „Ideja o filmu kao izlazu, o filmskom stvaraocu čiji se život ogleda kroz film, koji svet posmatra kroz filmsku prizmu, danas ima veliki uticaj na mlade reditelje”, kaže Bek.

Od nesrećnog, nevoljenog i izgubljenog dečaka, koga je ovekovečio u liku Antoana Duanela, neke vrste svog alter-ega u filmu „Četiri stotine udaraca”, Trifo je postao veliki stvaralac, onaj kome se dive i kome žene idu u susret. „Mnogi likovi u savremenom francuskom filmu su inspirisani Duanelom”, kaže francuski kritičar. Ovaj lik ilustruje ono što je Trifo napisao 1957. godine, da će „filmovi koji dolaze biti ličniji od romana, individualniji i više autobiografski, poput ispovesti ili intimnog dnevnika”.

Za francuskog kritičara, međutim, problem je to što se „novi talas” vremenom nametnuo kao dogma. „Model po kome se danas prave filmovi u Francuskoj je upravo onaj koji je nametnuo ’novi talas’. Potrebno je više filmova koji se suprotstavljaju ’novom talasu’”, smatra on.

Ana Otašević

-----------------------------------------------------

Bekstvo od melanholije života

Ko ne pamti kapricioznu i zavodljivu Katrin (Žana Moro) na čiji mig skaču Žil i Žim, njena dva ljubavnika. „Žil i Žim” je treći veliki film Fransoa Trifoa, snimljen 1962. godine. On odiše onom svežinom koju je tridesetogodišnji reditelj tražio nekoliko godina ranije u svojim tekstovima objavljivanim u „Filmskim sveskama”. Filmski kritičar Andre Bazen, koji je vodio ovaj časopis, uzeo je pod zaštitu ovog mladića čije je nemirno detinjstvo našlo odjeka u njegovom autobiografskom filmu „Četiri stotine udaraca”. To je svojevrsni manifest autora koji pravi autentične i iskrene filmove, koji se protivi akademskom pristupu u snimanju filmova i traži da oni budu prisniji, bliži životu. Ovo je ujedno i prvi film u kome igra četrnaestogodišnji Žan-Pjer Leo, koji će postati kultni glumac u Trifoovim filmovima.

Od nevoljenog i usamljenog dečaka koji je razvio strast prema literaturi i filmu, sa iskustvom iz popravnog doma gde je završio zbog sitnih krađa, Trifo je postao jedan od predvodnika „novog talasa”, omiljen kod publike i slavljen od kritike. Njegovo ime, ovoga puta u ulozi scenariste, vezano je za još jedan kultni film iz ove epohe, „Do poslednjeg daha”, Žan-Lika Godara.

„Čovek koji je voleo žene”, kako glasi naslov jednog od njegovih filmova, ovekovečio je u svojim filmovima glumice od kojih se u neke i zaljubljivao, poput Klod Žad („Ukradeni poljupci”) i Fani Ardan („Žena iz susedstva”), sa kojom je proveo poslednje godine života koji je trajao jedva nešto duže od pola veka.

Zvezde njegovih filmova su bile i Katrin Denev, Izabela Ađani, Žaklin Bise, Natali Baj kao i Žan-Pol Belmondo i Žerar Depardje.

Pored toga što je u isto vreme bio reditelj, scenarista i producent većine svojih filmova, povremeno se u njima pojavljivao i kao glumac. Glumio je i u filmu „Bliski susreti treće vrste” američkog reditelja Stivena Spilberga, koji je, ispostavilo se, jedan od njegovih obožavalaca. Ostao je upamćen i kao veliki pedagog i pisac nekoliko knjiga, među kojima je i poznata knjiga intervjua „Film po Hičkoku”.

Poznat po tome što je često radio na više filmskih projekata u isto vreme, Trifo je imao običaj da kaže da je to „način da se pobegne od životne melanholije”.

A. O.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.