Biti Srbin u inostranstvu

Vrijeme je da i ovo kažemo. Vrijeme je da i o ovom razmislimo. I iako mnogima od nas ova tema možda nije prijatna ili pretjerano bitna, vrijeme ja da se upitamo: ko smo?

U kafani u Torontu, prošle subote, u za ovo vrijeme godine neobično lijepom danu, sjedimo Nenad i ja. Pričamo i smijemo se, a on svaki čas odgovara na mobilni. Pored nas dvoje starijih ljudi, sa kamerama oko vrata, očigledno turisti (Amerikanci?), gledaju nas i slušaju. Onda gospodin sa kamerom upita Nenada odakle je, kojim jezikom govori? A Nenad, kao iz topa, bez razmišljanja reče da je iz Jugoslavije i da govori srpskohrvatski. A, reče gospodin iz Amerike, tamo je bio rat, zar ne? Jeste, bio je rat. Ali, ta zemlja više ne postoji, zar ne? Ne, ne postoji.

Evo, skoro će dvadeset godina od kako je Jugoslavija počela da se raspada, i na naše oči postaje prvo zajednica rogova u vreći umjesto zajednice bratskih naroda, pa da puca po šavovima, i na kraju da se puca po gradovima i selima. Odavno su već bivši bratski narodi samo komšije koje jedva da se podnose i, uprkos rukovanjima nasmijanih presednika, kao da samo čekaju da zafrljače kamen preko međe jedni na druge. Bilo kako bilo, danas ni u jednoj od država koje su nekada formirale bivšu Jugoslaviju ne možete da čujete taj žal za bratskom zajednicom nebratskih naroda – osim u Srbiji i srpskoj Dijaspori!

Ko želi u to da vjeruje, može sebi da kaže da je dio problema bilo insistiranje prethodne vlasti da očuva ime i pravno nasljedstvo bivše Jugoslavije, insistirajući na očuvanju imena Jugoslavija u zajednici sa Crnom Gorom. Ko želi, može da vjeruje i u nonsens o tome kako smo mi Srbi širi od ostalih, i da nas nije briga što nas svi mrze, jer mi sve volimo. Postoji i teorija da smo mi (na našu neopisivu nesreću, kasnije će se ispostaviti) stvorili Jugoslaviju, pa se zato od nje tako teško rastajemo.

Kako god, jedino su Srbi još uvijek Jugosloveni, iz zemlje koja više ne postoji, jedino srpski emigranti još uvijek putuju u Jugoslaviju, svi ostali u Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju, Makedoniju... Jedino još Srbi govore srpskohrvatski, jezik čije postojanje više niko (osim Srba i Vikipedije) ne priznaje. Zašto nismo Srbi, zašto ne govorimo srpski?

Svi ljudi mojih godina sa naših prostora, koji su danas u Kanadi i kojekuda po inostranstvu, moji drugari i ja, rođeni smo, naravno, u Jugoslaviji. Svi smo mi učili srpskohrvatski-hrvatskosrpski, iz sličnih udžbenika. Svi smo na ulazu u zemlje u koje smo došli pokazali carinicima i policiji iste crvene pasoše na kojima je sijao zlatni grb SFRJ. Od tog trenutka počeo je mukotrpni život emigranta, koji je nekima od nas bivao malo lakši pokušavajući da se što brže uklopimo u novi život zaboravljajući odakle smo došli, a nekima da sačuvaju u sebi dio otadžbine i nacionalnog identiteta. Ko god je proveo bar malo vremena van svoje zemlje, i okusio život iseljenika, ne može da osuđuje ni jedne ni druge. Svako se snalazi kako zna i umije, i svako nosi svoju muku kako najbolje zna i umije.

Dijaspora je nekada bila uporište nacionalnog osjećanja kod Srba koji su u Titovoj Jugoslaviji ostali bez istinskog prava na nacionalno opredjeljenje. I dok su Srbi u Srbiji i Srpskim Zemljama učili da su svi nacionalizmi opasni, a srpski najopasniji, i da je religija opijum za narod, srpska Dijaspora je čuvala Pravoslavlje , srpski jezik i običaje, čak i do te mjere da mnogi nikada nisu prihvatili jezik i običaje zemlje u koju su došli. Priča se da dugo u Geriju, Indijana, u dijelovima grada gdje žive Srbi, nisi mogao da kupiš u mnogim prodavnicama ništa ako nisi govorio srpski, jer prodavci nisu znali engleski. Srpska emigracija, politička i ekonomska, borila se kako je najbolje mogla da očuva svoj nacionalni identitet. Da li im je to pošlo za rukom? Nama u goste u Toronto iz Čikaga dođu crkveni horovi i folklorne grupe. Treća, ponekad i četvrta generacija Srba u Americi. Pa iako samo natucaju srpski, divno pjevaju psalme i noge im lete po pozornici kad igraju kolo. Da li je njihovim roditeljima pošlo za rukom da sačuvaju srpski nacionalni identitet? JESTE. Je li to važno? JESTE.

Nekome je Srbija bila i ostala majka, nekome postala maćeha. Neko se sjeća samo dobrih vremena, neko nosi teške i neprijatne uspomene. Iz komentara na jedan moj prethodni tekst objavljen u ovoj rubrici vidio sam koliko mnogo ljudi nemaju i ne žele da imaju veze sa otadžbinom, i bio sam iskreno iznenađen količinom negativnih reakcija na jedan benigni, nostalgični i iskreno rodoljubivi tekst. Ma koliko se slagali ili ne slagali sa mojim pisanijem, htjeli to priznati ili ne, svima nama se, bez obzira kako se predstavljali, po naglasku, ponašanju, i pomalo po izgledu vidi da nismo ovdašnji, i ma koliko se neki od nas trudili da to postanu, to će tek našoj djeci i unucima poći za rukom, htjeli mi to ili ne.
 

Meni lično je važno da svi znaju ko sam i odakle sam. Meni je jako važno da ljudi oko mene, Kanađani, Italijani, Indusi, svi koji me okružuju i sa kojima mi se ukrste putevi, primijete ponos u mom glasu kada kažem „I am Serbian”. Moja zemlja, moj narod, moja kultura, moja istorija su u toj rečenici. Nemam ništa da krijem, ničega da se stidim. Sve gadosti koje su trebali o nama da saznaju, saznali su Kanađani, Amerikanci, Englezi, Australijanci i ostali od Si En En-a. Ko da im kaže da nisu bili u pravu? Sami nikada neće priznati, i u velikoj većini slučajeva toga nisu ni svjesni.

U firmama, školama, bolnicama, fabrikama u kojima radimo nas poštuju jer smo stručni, vrijedni i pouzdani radnici, u zgradama i naseljima u kojima živimo jer smo dobre komšije i dobri domaćini. Samim tim, niko nije i ne može da bude bolji ambasador svoje zemlje i svog naroda kao mi i ta kratka rečenica „I am Serbian”. Zahvalan sam Kanadi na gostoprimstvu, na ukazanoj prilici da obnovimo ratom i nevoljama razrušene živote, na svemu što nam je pružila i sa ponosom i to kažem kad me pitaju. Ali moj korijen je bio i ostaćetamo daleko, daleko od mora...

I meni je to moje svjetlo na kraju tunela.