Jasna slika

Šta bi bilo da se 11. juli u Republici Srpskoj slavi kao 4. avgust u Hrvatskoj? Da Srbi slave Srebrenicu kao Hrvati "Oluju"? I da Muslimani iz Srebrenice moraju da se sklanjaju iz kuća dok Srbi slave dan kada je pobijeno nekoliko hiljada Muslimana, kao što Srbi iz Knina odlaze iz svojih kuća dok Hrvati slave dan kada se dogodio pogrom Srba? I šta bi se dogodilo da je, kojim slučajem, srpski ministar policije rekao da snimak iz Trnova na kome se vidi kako "Škorpioni" likvidiraju Muslimane nije dovoljno jasan, kao što su to rekli zvaničnici Haškog tribunala pošto su videli snimak masakra nad Srbima počinjenog u "Oluji" 1995. godine na putu Glina – Dvor na Uni? Da li je sada slika jasnija?

Oni u Hagu koji tvrde da snimak zločina koji je Srbija gledala dok je Hrvatska slavila akciju u kojoj je pobijeno više od 1.200 i proterano više od 200.000 Srba iz Hrvatske, nije dovoljno jasan, biće najveći krivci za to što će u Srbiji biti sve više onih koji će smatrati da treba priznati onoliko krivice koliko to čini i druga strana. Odnosno, da ne treba priznati onoliko krivice koliko ne priznaje druga strana. Jer, da oni koji su uzeli da dele pravdu na ovim prostorima rade svoj posao sa malo manje pristrasnosti, onda bi i u Srbiji bilo malo više onih koji bi bili spremni da se suoče s krivicom za zločine koje su pojedinci činili u ime Srba i Srbije. Ovako, što su zločini nad Srbima "nejasniji" Hagu, to su zločini koje su činili Srbi nad drugima "jasniji" Srbima.

Ono što je na Kosovu nazvano etničko čišćenje Albanaca i zbog čega je Srbija 1999. godine bombardovana tri meseca, u Hrvatskoj koja je «počistila» Srbe u "Oluji" ima za posledicu samo neradni dan zbog proslave praznika.

"Oluja", objašnjavaju hrvatski mediji, nije "veliki, nekažnjen zločin", kao što je to rekao srpski premijer, niti pobeda "hrvatstva" nad "srpstvom", nego "pobeda demokratije i ljudskih prava nad bezvlašćem i terorom" u onome što Hrvati smatraju kolevkom nacije. Hrvatska se, objašnjava se ovih dana, samo borila protiv naoružanih pobunjenika na svojoj teritoriji. Hrvatska progon i ubistva Srba u "Oluji" danas pravda pravom svake države da brani deo svoje teritorije. To pravo se Srbiji oduzima s namerom da joj se otme Kosovo. I ovu očiglednu nedoslednost u arbitriranju (da ne kažemo nepravdu, jer se na nju danas pozivaju samo potpuno nemoćni), međunarodna zajednica, koja je, kako tvrdi predsednik Republike Srpske Dragan Čavić, vršila pritisak na MUP RS da od javnosti sakrije "nejasan" snimak zločina u "Oluji", pokušava da odbrani povampirenjem Miloševićeve Srbije i srpskog nacionalizma. I imaće pravo svako ko će reći da smo zaslužili da nam Miloševićem "trljaju nos" dok god nas ima. Ali će onda imati pravo i oni koji će na pomen Miloševića da "potegnu" Tuđmana i Izetbegovića, na pomen Mladića da potegnu Orića, na pomen Srebrenice da se sete "Oluje". Zbog svega toga neko u Hagu treba da se potrudi da izoštri sliku na amaterskom snimku. Stvari za sada ne mogu biti jasnije od ovoga.