Petak, 26.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
63. KAN­SKI FE­STI­VAL

Nema dosadnih priča ima samo dosadnih pripovedača

Nema dosadnih priča ima samo dosadnih pripovedača

Ka­da ma­lo bo­lje raz­mi­slim, čo­ve­ka po­kre­ću strah od smr­ti i ta­šti­na, za­pi­sao je svo­je­vre­me­no u svo­joj knji­zi „Ni­ske isti­ne” film­ski re­di­telj, sce­na­ri­sta i pi­sac An­drej Ser­ge­je­vič Mi­hal­kov Kon­ča­lov­ski, esen­ci­jal­no opi­sav­ši svo­ju po­kre­tač­ku sna­gu ko­ja ga je vo­di­la od Ru­si­je do Ame­ri­ke i na­zad, u po­tra­zi za su­šti­nom fil­ma i su­šti­nom po­sto­ja­nja.

Autor an­to­lo­gij­skih fil­mo­va kao što su „Pr­vi uči­telj”, „Si­bi­ri­ja­da”, „Uj­ka Va­nja”, na­gra­đi­va­nih de­la „Ma­ri­ji­ni lju­bav­ni­ci”, „Po­mah­ni­ta­li voz”, „Pir­ga­va ko­ka” i „Ku­ća lu­da­ka”, bi­o­skop­skih hi­to­va „Tan­go i Keš”, „Ho­mer i Edi” i „Naj­u­ži krug”, po­sle po­nov­ne du­že pa­u­ze, uči­nio je sna­žni iako neo­če­ki­va­ni ko­rak da­lje. Sni­mio je 3D film! Uz po­moć CGI teh­no­lo­gi­je (kom­pju­ter­sko-gra­fič­ki in­že­nje­ring), uz uče­šće glu­ma­ca Džo­na Tor­tu­ra, Na­ta­na Lej­na i Ele Fe­ning, na­či­nio je film­sku in­ter­pre­ta­ci­ju po­pu­lar­ne baj­ke ko­ja je in­spi­ri­sa­la van­vre­me­ni ba­let Pe­tra Ilji­ča Čaj­kov­skog – „Krc­ko Ora­ščić”, i za­jed­no sa svo­jim ame­rič­kim pro­du­cen­ti­ma pred­sta­vio ga na „mar­šeu” 63. Kan­skog fe­sti­va­la.

Bio je to sja­jan po­vod za po­nov­ni su­sret sa umet­ni­kom ko­ji još od svog ro­đe­nja pri­pa­da kul­tur­noj eli­ti: otac Ser­gej Mi­hal­kov – omi­lje­ni de­či­ji pe­snik i autor sti­ho­va ru­ske him­ne, maj­ka Na­ta­li­ja Kon­ča­lov­ska – pe­sni­ki­nja, pre­vo­di­lac, unu­ka sli­ka­ra Va­si­li­ja Su­ri­ko­va i ćer­ka sli­ka­ra Pe­tra Kon­ča­lov­skog, brat – Ni­ki­ta Mi­hal­kov. A on – umet­nik iz­van­red­nog obra­zo­va­nja, ko­ji je dru­go­vao s Tar­kov­skim (Kon­ča­lov­ski je ko­sce­na­ri­sta „An­dre­ja Ru­bljo­va” i „Iva­no­vog de­tinj­stva”), Ku­ro­sa­vom, Mar­lo­nom Bran­dom, do­ži­veo svo­je­vre­me­no pro­gon iz sop­stve­ne ze­mlje, uspeh u Ho­li­vu­du i po­nov­ni po­vra­tak na rod­nu gru­du – u Ru­si­ju, u ze­mlju ko­ju, ka­ko ka­že, „nje­gov brat Ni­ki­ta, ro­man­tik sa sno­vi­ma i iz­ve­snom do­zom ener­gi­je za­blu­de, po­ma­lo ide­a­li­zu­je u svo­jim fil­mo­vi­ma”.

„Krc­ko Ora­ščić 3D” pred svet­skom, pa i na­šom pu­bli­kom, po­ja­vi­će se tek za Bo­žić.

Dav­no sam još pro­či­ta­la da ste od­u­vek ima­li na umu Čaj­kov­skog i „Krc­ka Ora­šči­ća”, ali je po­zna­to i to da je ovaj Vaš film ve­o­ma du­go na­sta­jao?

Mno­go je raz­lo­ga za to, a je­dan od njih je što je ovo bio pro­je­kat iz­u­zet­no ve­li­kog bu­dže­ta, vi­še od 90 mi­li­o­na do­la­ra, od če­ga je naj­ve­ći pro­ce­nat va­lja­lo po­tro­ši­ti u SAD. Da bi se sku­pio to­li­ki no­vac mo­ra­li smo da ra­di­mo po­la­ko jer ni­smo hte­li da ra­di­mo ni­ka­kav „fast fud”. S dru­ge stra­ne, vre­me je po­tro­še­no i na to što sam, sti­ca­jem okol­no­sti, bio pri­si­ljen da ra­dim tri ver­zi­je fil­ma, da bih na kra­ju opet shva­tio da je film pre­du­ga­čak. Mo­ja pr­va ver­zi­ja tra­ja­la je dva sa­ta i de­set mi­nu­ta i mi­slio sam da je to bri­ljant­no, ali ka­da sam po­čeo da ga pri­ka­zu­jem test-pu­bli­ci shva­tio sam da ni­je to­li­ko do­bar ko­li­ko sam mi­slio. Po­čeo sam po­no­vo da kro­jim film pre­ma že­lja­ma onih ko­ji­ma je i na­me­njen. Kao što zna­te, Čar­li Ča­plin je sva­ki svoj film po­ka­zi­vao pr­vo test pu­bli­ci, bud­no pra­tio i za­pi­si­vao nje­ne re­ak­ci­je i tek on­da od­la­zio u fi­nal­nu mon­ta­žu.

Za­dr­ža­li ste se pre­vi­še u mon­ta­ži?

Ra­dio sam mon­ta­žne re­zo­ve vr­lo du­go ka­ko bih ob­li­ko­vao film, ali i ot­krio da re­di­telj ni­ka­da ne mo­že da „re­že” svoj film, te sam na kra­ju mno­go to­ga pre­pu­stio svom mon­ta­že­ru. Sve u sve­mu, ka­ko bih na­či­nio film kra­ćim ura­dio sam čak 17 ver­zi­ja! Ovo što će­te sa­da gle­da­ti je upra­vo ta se­dam­na­e­sta, od sat i če­tr­de­set mi­nu­ta i ve­o­ma sam sre­ćan!

Ko­me je Vaš „Krc­ko Ora­ščić” na­me­njen?

Ni­je za de­cu, ni­je za od­ra­sle, već film za sve i sva­ko­ga, a ta­kve je fil­mo­ve ve­o­ma te­ško ra­di­ti. Ka­da ka­žem za sve on­da mi­slim na to ka­ko su „Ča­rob­njak iz Oza” i „Me­ri Po­pins” pre­ži­ve­li vre­me i ka­ko su još i da­nas fil­mo­vi za sve, i ve­li­ke i ma­le. U če­mu je taj­na ova­kve več­no­sti? Ka­ko je Pu­škin re­kao – po­sto­je tri stru­ne na ko­ji­ma umet­nik svi­ra a one su: smeh, su­ze i strah. Kao tri ma­ske u grč­koj tra­ge­di­ji. Uko­li­ko po­sto­je ta tri ele­men­ta u fil­mu, mo­že­te ga gle­da­ti mno­go pu­ta i ta­kav film pre­ži­vlja­va vre­me. Uz da­na­šnje fil­mo­ve fan­ta­zi­je ne mo­že­te da se sme­je­te ili pla­če­te, mo­že­te sa­mo bi­ti za­ba­vlje­ni, po­ne­kad čak i na­sme­ja­ni, ali ka­da iza­đe­te na­po­lje shva­ti­te – to je to i ni­šta vi­še. I ne­će­te ga ni­ka­da po­no­vo gle­da­ti jer vam ni­šta ni­je osta­lo unu­tra, ni u sr­cu ni u mi­sli­ma. Ta­kvi fil­mo­vi su za­pra­vo jed­no ve­li­ko ni­šta.

Po­treb­no je da ima­ju i sna­žnu pri­ču?

Mno­go je va­žni­je da ima­ju sna­žan na­čin pri­ča­nja pri­če. Zna­te, ne po­sto­je do­sad­ne pri­če već is­klju­či­vo do­sad­ni pri­po­ve­da­či. U tom smi­slu ima­te fil­mo­ve ko­ji ima­ju ve­o­ma za­ni­mlji­vu pri­ču, ali su lo­ši. Mo­že to bi­ti i 3D film s fan­ta­stič­nim vi­zu­el­nim efek­ti­ma, a da je ve­o­ma do­sa­dan. Mi­šlje­nja sam da je taj­na fil­ma u to­me da vas dir­ne, bi­lo da vas na­sme­je, ras­pla­če ili za­stra­ši.

Da li će Vaš „Krc­ko Ora­ščić” ne­ko­ga upla­ši­ti?

Ka­da sam ra­dio jed­nu od mon­ta­ža po­mi­slio sam da ni­je do­volj­no za­stra­šu­ju­ći. Kre­i­rao sam svet pa­co­va kao ne­pri­ja­te­lja glav­noj ju­na­ki­nji i nje­nim pri­ja­te­lji­ma, a ne Čaj­kov­sko­vlje­vog mi­ša, jer sam sma­trao da lju­di ne bi vo­le­li mi­ša za ne­pri­ja­te­lja za­to što je Mi­ki Ma­us bio he­roj a ne ne­ga­ti­vac. Za­to sam smi­slio lik pa­co­va, a sva sre­ća što „Di­zni” ni­je to­li­ko eks­plo­a­ti­sao ova­kav lik te ni­je po­stao ar­he­tip­ski.

Šta ra­di taj Vaš pa­cov?

Moj pa­cov pre­u­zi­ma i te­ro­ri­še či­tav grad, u ovom slu­ča­ju Beč iz 1920. go­di­ne, estet­ski fan­ta­sti­čan i čist. Film ima mo­der­nu ko­no­ta­ci­ju, ali je za­pra­vo po­no­vlje­na pri­ča E. T. A. Hof­ma­na „Krc­ko Ora­ščić i kralj mi­še­va”, osim što je ume­sto li­ka Ma­je­ra sa­da tu lik Al­ber­ta Ajn­štaj­na ko­ga igra Na­tan Lejn, sen­za­ci­o­nal­ni pe­vač i igrač. Hteo sam da Čaj­kov­ski i za­pe­va, pa sam za­mo­lio Ti­ma Raj­sa da na­pi­še sti­ho­ve i bio sam odu­še­vljen ka­da je on pri­stao. Ima­ti Ti­ma Raj­sa da ti na­pi­še sti­ho­ve je ap­so­lut­no fe­no­me­nal­no jer je on ta­ko sja­jan po­e­ta da je čak sta­vio sti­ho­ve i u te­o­ri­ju re­la­ti­vi­te­ta. Ta­ko da u fil­mu ima­te i uj­ka Al­ber­ta ka­ko de­ci pe­va svo­ju te­o­ri­ju re­la­ti­vi­te­ta!

Ko­ri­sti­li ste sku­pu i de­li­kat­nu teh­no­lo­gi­ju, či­ni se sa en­tu­zi­ja­zmom de­te­ta ko­je sreć­no ot­kri­va no­vu igrač­ku?

Ja sam i ina­če po­de­ti­njio uz svog še­sto­go­di­šnjeg si­na! Upo­tre­ba no­vih teh­no­lo­gi­ja za stva­ra­nje tre­će di­men­zi­je, po­kla­pa s pri­čom i sa sjaj­nom mu­zi­kom Čaj­kov­skog. Ta alat­ka je do­šla do me­ne i re­kla : „Upo­tre­bi me”, a ja sam joj od­go­vo­rio : „Za­što da ne”.

Ra­do­zna­lost ili po­mod­nost?

Tač­no je da je za­vla­da­la mo­da 3D fil­mo­va, ali tre­ba ima­ti u vi­du da je CGI kao cr­ni ka­vi­jar. Ne mo­že­te po­je­sti ce­lu te­gli­cu jer će­te do­bi­ti di­ja­re­ju. Ta­ko je i sa CGI. Tre­ba ga ko­ri­sti­ti u pra­vim do­za­ma, dis­kret­no i ot­me­no. Vi­di­te, uvek sam se pi­tao ka­ko to da Su­per­men ni­ka­da nig­de ni­je uda­rio? On le­ti su­vi­še sa­vr­še­no! To ni­je mo­gu­će! Mi­slim da je po­treb­no da po­ne­kad u ne­što uda­ri, jer on ni­je sa­vr­šen i to bi on­da bio mno­go bo­lji CGI. Ho­ću da ka­žem da vas CGI uslo­vlja­va da či­ni­te stva­ri lak­šim i to je po­gre­šno.

Va­ma je po­šlo za ru­kom da iz­beg­ne­te gre­ške?

Evo ka­ko. Ra­dio sam sa sjaj­nim lju­di­ma, a ka­ko je „Krc­ko Ora­ščić” stvo­re­nje od dr­ve­ta, oni su sma­tra­li da tre­ba da ga na­či­ne po­kret­nim i okret­nim, so­fi­sti­ci­ra­nim, sa svom mo­gu­ćom mi­mi­kom na li­cu. Re­kao sam im: „Ni­ka­ko, ne­ću ni­šta od to­ga, on je pro­kle­ta dr­ve­na lut­ka ko­ja je­dva mo­že da ho­da!” I po­no­san sam što sam ta­ko ura­dio, jer me sa­da lju­di pi­ta­ju gde sam pro­na­šao ta­ko do­brog lut­ka­ra. „Krc­ko” za­i­sta iz­gle­da tra­pa­vo kao pra­va dr­ve­na lut­ka, a vi­di­te mu sve emo­ci­je. Ta­ko se tre­ba slu­ži­ti kom­pju­ter­skom gra­fi­kom. To je ve­o­ma va­žna i ve­o­ma sna­žna alat­ka ko­ju tre­ba ko­ri­sti­ti pa­žlji­vo. Sa­da je ja­sno da sam uči­nio pra­vu stvar i ta­ko stvo­rio film ko­ji će vo­le­ti da gle­da­ju i sre­do­več­ni lju­di.

To Vam je va­žno?

Ja vo­lim ka­da pe­de­se­to­go­di­šnja­ci gle­da­ju fil­mo­ve u bi­o­sko­pu, a oni ne­će ta­mo oti­ći da gle­da­ju „tran­sfor­mer­se”. U tom smi­slu sam že­leo da na­pra­vim film ko­ji će za­i­sta bi­ti ono što na­zi­va­ju po­ro­dič­nim fil­mom. „Di­zni­je­va” gla­zu­ra je u tom smi­slu ve­o­ma pa­met­na i ve­o­ma svr­sis­hod­na. Moj film ima div­nu i po­pu­lar­nu pri­ču, iz­vr­sne li­ko­ve, fi­lo­zof­ski bek­gra­und, pa­ra­bo­le i sve­ga ono­ga sa čim se mo­že­te iden­ti­fi­ko­va­ti. Za­i­sta sma­tram da je te­ško iden­ti­fi­ko­va­ti se­be sa onom že­nom pla­ve ko­že iz „Ava­ta­ra”. Mno­go je lak­še iden­ti­fi­ko­va­ti se s Kejt Vin­slet.

Mu­zi­ka Vas to­kom či­ta­vog ži­vo­ta pra­ti, da li ste ovaj film ra­di­li i kao omaž Čaj­kov­skom?

Čaj­kov­ski je deo mo­je tra­di­ci­je, mo­je kul­tu­re. Mu­zi­ka je uvek u mo­joj gla­vi, jer sam je stu­di­rao, pro­u­ča­vao i svi­rao ve­o­ma mno­go i du­go. Mu­zi­ka je uvek va­žna u mo­jim fil­mo­vi­ma. Če­sto ka­žem da ako ja ne­što u fil­mu ze­znem, sta­vi­ću ne­ku mu­zi­ku unu­tra. Što se ti­če „Krc­ka Ora­šči­ća” u sa­mom star­tu sam sma­trao da ne tre­ba da bu­de mju­zikl, ali da ima mno­go sjaj­nih, krat­kih mu­zič­kih nu­me­ra. Ovaj ba­let Čaj­kov­skog je svet­ski „brend”, a ja sam sma­trao da ga tre­ba upo­tre­bi­ti na dru­ga­či­ji na­čin. Moj film je pri­ča s pe­va­njem i igra­njem, ali je i baj­ka. Ta­ko da sa­da imam kla­sič­nu, za­bav­nu baj­ku, po­ma­lo eks­cen­trič­nu i te­a­tral­nu, baš kao što je to „Me­ri Po­pins”.

Je­ste li po­ka­za­li film Ni­ki­ti Ser­ge­je­vi­ču?

Ne. Mi je­dan dru­go­me ne po­ka­zu­je­mo fil­mo­ve. Mi smo vam kao dva la­va ko­ja kru­že oko istog žbu­nja.

Po­tu­če­te li se po­ne­kad?

Mo­že­mo da se tu­če­mo ko­li­ko ho­će­mo, ali zna se – ja sam sta­ri­ji brat!

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.