Politički mostovi

Malo utegnut, malo upeglan, dakle, ne nov, drumsko-betonski most preko Velikog bačkog kanala u Vrbasu, od 14. septembra 2010. godine, okićen je tablom sa imenom predsednika vlade AP Vojvodine dr Bojana Pajtića. Kako stoji na ploči, Pajtić je svečano predao na upotrebu pešacima i vozačima ovu „ćupriju” proširenu sa po tridesetak santimetara sa leve i desne strane. Za neupućene i goste Vrbasa, valja napomenuti da most nije sagrađen ni juče ni prekjuče, nego još 1969. godine.

Most se, inače, koristi već desetak dana, ali je neko morao zvanično da ga preda Vrbašanima na upotrebu. A ko je za to pogodniji od političara, čime se stavlja do znanja da mosta ne bi ni bilo da nije, u ovom slučaju, Pajtića, ili, u nekom drugom slučaju, nekog drugog ministra ili stranačkog prvaka.

Spomen-ploče sa imenima graditelja na mostu nema. A nekada je u ovoj zemlji bio takav običaj. U međuvremenu, u Srbiji se mnogo šta promenilo. Graditelji su gurnuti u zapećak a umesto njih javnu scenu su zauzeli političari sa šlemovima i lopatama.

Svedoci smo svakodnevnih polaganja kamena temeljaca za nove škole, domove zdravlja, fabrike, puteve, pič terene, sa slikama ministara koji u rukama drže lopate i sipaju beton u temelje naše bolje budućnosti. Uprkos tolikim njihovim naporima i dalje se vozimo propalim drumovima, a tek izgrađene magistrale se zatvaraju čim se svetla kamera ugase. Domovi zdravlja i klinički centri nikako da se završe ni posle trideset godina, kao što je onaj u Nišu. Srbija je puna „Mrkinih spomenika”, za neupućene, davno započetih a nezavršenih stambenih zgrada posejanih širom Srbije, a danas zaraslih u korov. A ondašnji i današnji ministar Milutin Mrkonjić je gromoglasno najavljivao da će biti završeni pre roka.

Zahvaljujući pregalaštvu pojedinih naših ministara Srbija je, verovatno, svetski rekorder po broju otvaranja gradilišta autoputeva, na jednoj strani, i po dužini nezavršenih kilometara, na drugoj. Teško je pobrojati sva „propagandna gradilišta i koridore” prema Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, obilaznice oko Beograda, mostove na rekama, potocima i kanalima širom Srbije koje su naši političari otkrili i slikali se na njima.

Godine prolaze, a Srbija nema ni jedan završen autoput, nema izgrađen novi most preko Save i Dunava. Nema ni odgovornosti ministara za neispunjena obećanja. Kad toga nema, onda su dobri i kanali i potoci, dobri su za političku propagandu renovirani mostovi i ofarbane ograde na njima. Važna je slika u televizijskom dnevniku, propagandni tekst u novinama, važni su politički poeni i rejting stranke. Važna je virtuelna stvarnost u kojoj nam se servira kako dotični ministar nešto radi i gradi, kako u Srbiji ne bi bilo života bez naše stranke, našeg predsednika i našeg ministra. Zbog toga valjda i postoje pi-ar službe kako bi crno-belu stvarnost ofarbale i servirale građanima u boji. Dakle, nije život ono kako ga mi doživljavamo već ono kako nam ga predstavljaju političari.