Ponedeljak, 06.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Umetnost može da pobedi tragediju

Umetnost može da pobedi tragediju
Сузан Бир: филм као комуникација

Od našeg specijalnog izveštača

Solun – Ovo je zaista njegova godina. Otpočela u februaru na Berlinskom festivalu, svetskom premijerom filma „Sin Vavilona” i osvojenom nagradom žirija Amnesti internešenela, nastavljena njegovim boravcima u San Sebastijanu, Utrehtu, Pusanu, Karlovim Varima, Torontu, Novom Sadu i Sarajevu, Beogradu... i krunisana sada retrospektivom njegovih filmova na 51. Solunskom festivalu i poverenom mu ulogom člana zvaničnog žirija koji odlučuje o sudbini nagrade „Zlatni Aleksandar”.

Irački reditelj, producent i snimatelj Mohamed Al Darađi (1978), čiji su filmovi „Moje ime je Muhamed”, „Snovi”, „Rat, ljubav, bog i ludilo” i „Sin Vavilona” bili viđeni i na novosadskom festivalu, u međuvremenu je od strane američkog časopisa „Verajeti” proglašen za najboljeg reditelja Srednjeg istoka, a njegov „Sin Vavilona” postao je i zvanični kandidat za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Al Darađi koji kaže da je oduvek verovao da umetnost može da pobedi tragediju, svojevremeno je napustio studije filma u Londonu koje je upisao zanesen italijanskim neorealizmom i filmovima Roselinija, vratio se u domovinu, da bi uživo snimao rat i ostvario san o snimanju u zemlji u kojoj su tog momenta radila samo četiri bioskopa.

Hrabrost, časnost, iskrenost i autentičnost krase stvaralaštvo Mohameda Al Darađija. Potvrdilo se to i u dugometražnom, dramskom igranom filmu „Sin Vavilona” u kojem igraju naturščici, a u kojem autor otvoreno i hrabro progovara i o teškom stradanju iračkih Kurda tokom Sadamovog režima i ukazuje na problematiku nepostojanja organizovanog traženja nestalih lica u Iraku pre i posle sloma i dolaska američkih i savezničkih trupa na iračko tlo.

Irački reditelj je grčkoj publici otkrio i da radi na dva nova projekta, od kojih je jedan dokumentarac – „U rukama moje majke” posvećen deci čiji su roditelji bili kidnapovani i ubijeni i drugi, igrani film „Železnička stanica” u kojem ima nameru da prati putovanje 23-godišnje devojke, bombaša-samoubice, od njenih priprema za samoubilački čin do trenutka kada će, dignuvši sebe u vazduh, ubiti mnoge ljude. Autor kaže da će i u ovim filmovima, kao i u svim njegovim prethodnim, centralno mesto imati ljudske priče.

Posvećenost filmskom stvaralaštvu krasi i lik danske rediteljke Suzan Bir, jedne od pet autora kojem ovogodišnji Solunski festival priređuje retrospektivu. Njeni su filmovi hrabri, a njeni junaci heroji sa ljudskim likom koji ne mogu da spasu čovečanstvo ili da lete visoko, već da žive u savremenim društvima prevazilazeći prepreke koje su svakodnevno uzrokovane spoljnim ili unutrašnjim faktorima, da prekoračuju sopstvene granice, suočavaju se sa ličnim gubicima i porodičnim opterećenjima.

U svojim filmovima, kao što su „Frojdova dnevna soba”, „Otvorena srca”, „Posle venčanja” ili „U boljem svetu” Birova nudi junake koji imaju slabosti, želje i potrebe, koji su ponekad ljuti i uznemireni, koji umeju da povrede druge i koji se plaše. Kao njihov tvorac, Birova za njih strahuje, odnosi se prema njima brižno, razume ih i podržava, saoseća sa njima, ne opterećujući publiku sopstvenim strahovima od slučajnosti događaja i ljudskog instinkta osvete. Suzan Bir nudi moćne i uzbudljive porodične i romantične drame, u kojima ne sudi i ne presuđuje već postavlja pitanja ukazujući na to da na kraju uvek postoji nada. Velikodušno.

I poljska rediteljka Dorota Kedžierzavska je jedna od ličnosti u žiži 51. Solunskog festivala, kao jedna od najoriginalnijih poljskih autora posle pada komunizma u ovoj zemlji. Nepokolebljiva u svojoj posvećenosti filmu, posebnoj vizuelnoj estetici i sopstvenim pogledima na svet, ona stvara tiho i postojano, snimivši do sada već 10 filmova, među kojima su i  nagrađivani „Ništa”, „Ja jesam” i „Vreme za umiranje”.

Priče Dorote Kedžierzavske nastaju uglavnom na osnovu fragmenata iz života, novinskih članaka, policijskih izveštaja, ali i slika koje su deo njenog sopstvenog iskustva sveta. Njeni su filmovi lični i humani, fokusirani na ljude odbačene od strane sistema. Oni su (najčešće žene i deca), iako žrtve, otporni i trpeljivi, prkosni. Umeju da nose teret života, imaju veru i čak i dozu radosne znatiželje u otkrivanju sveta.

Kedžierzavska kroz svoje filmove otkriva sopstveni univerzum. Oslanja se na filmski jezik a ne na verbalni dijalog, u krupnom planu fokusira se na poglede ljudi oslikavajući tako njihov duh i emocije i iskazujući duboko poštovanje prema svojim filmskim junacima. U Solunu je dočekana gromkim aplauzom.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.