Stari zimski kaput

Došla je zima, kao u pjesmi, duga i hladna. Zasjela na ulazu u grad kao Osmanlije pod Bečom i čeka da se svali sa svojom hladnoćom i bjelinom na krovove grada.

Izvlačim zimski kaput iz najdublje tame ormara, one tame koja u svakoj kući krije najveće kućne tajne. Miriše na ustajalost i pomalo na proljeće kada sam ga odložio, a bogami miriše i na ovu zimu. Eksplozija mirisa širi se prostorijom a sa mirisima naviru i sjećanja, jer kaput je stari i donesen je iz starog kraja.

Oblačim ga i čudim se kao i svake godine uostalom, da mi odgovara. A zašto i ne, niti sam ja porastao, niti se kaput smanjio. Nevjerovatno odgovaramo jedan drugome. Zavrćem revere, zakopčavam, otkopčavam veliku dugmad nekoliko puta i primjećujem da je olinjao taman prema mojim godinama. Zavlačim ruke u džepove, široke i duboke i sigurno najvažniju stvar svakog ozbiljnog kaputa. I znam da ću po pravilu naći nešto zaostalo od prošle zime, neku kartu za bioskop, koncert, račun za kafu. I stvarno: karta za “Glumac je glumac”. E taj veliki glumac je veliki čovjek i poslije predstave dobro se sjećam da sam se kući vratio drugim putem i tako da i danas kroz život putujem drugim putem. Hvala, glumac.

Prepliću prsti po velikim raljama džepova, zavlače se sve dublje i dublje i taman kad sam pomislio da je to sve, prsti propadoše kroz rupu u džepu. Otkud, kako, otkada. Pomislim šta li sam sve igubio kroz ove rupe u džepovima, i shvatam zašto zimi najviše gubim stvari. A bilo je tu kako koje zime, neke karte, jedan sat, osmjeh - ali sam njega poslije na jedivite muke pronašao, neku sitnu paru, olovku što piše crveno, nekoliko žvakaćih guma, neke ljude srcu drage, neke drugare i neke prijatelje i sve sam to i ko zna šta još gubio sve ove godine.

Pomislim kako bi bilo dobro da sam samo sve to znao bolje čuvati, ali krpiti niti znam, niti hoću. Od kad smo došli ovde iz daleka i stigli daleko, od onog prvog dana sve nešto skupljamo, zbiramo, računamo i preračunavamo. Počneš prvo sa ljudima, pa sa parama, stvarima i sve tako dok ne postaneš umoran. Što se čovjek prije umori od skupjanja, poslije mu te rupe u džepovima dođu kao olakšanje. A ja... ja sam odavno umoran.

Već nekoliko dana šetam tako sa rupama u džepovima olinjalog kaputa i počinjem sam sebi da ličim na beskućnika. Mislim ponekad da svi koji prolaze pokraj mene vide te moje rupe, ali mi to više ne smeta i odlučio sam da ih ne krpim. Tek da kaput ne oteža od svega što godinama skupljam.

Neke stvari u životu moramo da izgubimo. Moraju da odu da bi druge došle.