Mohikanac marksizma

INTERVJU
Negde je neko napisao da je Milan Kangrga (rođen 1923), profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu u penziji, ,,jedan od poslednjih Mohikanaca marksizma′′. Osnivač časopisa ,,Praksis" i Korčulanske letnje škole, uz pokojnog profesora Gaju Petrovića, dr Kangrga je najeminentniji predstavnik jugoslovenske praksis filozofije koja je ostavila neizbrisiv trag na mapi evropskog i svetskog kritičkog mišljenja 20. veka.

Autor je sedamnaest knjiga, u tom nizu i ,,Etike", objavljene 2004. godine, koja je sistematični uvid u ono što je napisao i čime se bavio čitavog života, od prvog teksta objavljenog 1948. pod naslovom ,,O etici".

Jedna od bitnih vertikala filozofskog i praktičkog intelektualnog angažmana profesora Kangrge je zalaganje za građansku revoluciju, što znači prevladavanje okvira i okova onog političkog uređenja u kome je osnovni princip privilegija, te dosezanje vladavine prava koja omogućuje jednakost građana pred zakonom.

Profesor Kangrga je dosledni kritičar nacionalizma kao ,,radikalnog zla" koje potpuno negira građanski duh.

Razgovarali smo tokom njegovog nedavnog boravka u Beogradu, gde je učestvovao u radu simpozijuma "Totalitarizam juče, danas, sutra", posvećenom stogodišnjici rođenja Hane Arent.

.Kakav je nivo kritičke javnosti danas, verujem da je sličan u Hrvatskoj i Srbiji?

– Tačno je to što kažete. Nakon takozvanog raspada Jugoslavije, sve je pošlo drugim putevima. Sada su na sceni druge sile koje su već prije raspada bile na djelu, o tome sam i pisao, gotovo anticipirajući neke stvari. Jedino me, kao i mnoge, zateklo ono što se faktički događalo, mislim na brutalnosti za koje mi se činilo da su nemoguće, da se poslije svega, poslije svih iskustava ne mogu dogoditi. Onda je, a tako je i danas, kritičko mišljenje stavljeno u zagradu. Ako kritički mislite vi ste nacionalni neprijatelj. Ja sam kritizirao koliko sam mogao...

.I imali neprilika, terali su vas i na sud?

– Sve je to daleko otišlo i bio sam oslobođen. Ali je žalosno da čovjek na temelju stava iz knjige, stava koji ne razumiju, uopće može biti suđen. Glume demokratiju koje nema. Prave se važni, recimo, Slovenci, a zapravo vuku neki neukusni potez. Janša je nekada glumio nekakvog opozicionara, a sada dela staljinizam. Svi smo skupa zaostali, iako Slovenci misle da su nešto bolji, a nisu. To je cijela priča. Zato će i nadalje biti velikih problema. Sve sam to prebirao odavno, prije tridesetak i više godina. Ono što sam tada nazvao građanskom revolucijom ljudi nisu razumjeli, a pledirao sam za uvođenje vladavine prava. To je građanska revolucija koja nam fali na cijelom području bivše Jugoslavije. Zaostajemo, a građanska revolucija je dugi proces.

Meni to govori o jednom antropološkom problemu, o tome sam pisao u djelu ,,Nacionalizam i demokracija’’. A kada govorimo o nacionalizmu, vidimo da je to svjetski fenomen, nije to neka naša specifičnost. Možda smo specifični u toj malo izraženijoj brutalnosti. Na dugom historijskom putu uvijek je otvoreno pitanje kako doći na nivo građanina da bismo postali ljudi.

.Na simpozijumu ste rekli da je put na kome čovek dolazi do sebe samog put muke...

– Da, ali ta muka ide predaleko, ovdje ljudi nisu čak ni vaspitani. Ispada da pravim propust ako hoću s nekim da razgovaram o građaninu. Misli da ga vi zafrkavate. Pričate o čovjeku, a on misli da ga vrijeđate. Na primjer, biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek. Vi to kažete, a on ne razumije što to znači, on ne vidi da je to pitanje mene kao vrste i mene kao roda. Nisam ja čovjek po tome što sam Srbin, Hrvat ili Nijemac. Zato su postignuća Francuske revolucije prava čovjeka, a ne prava Francuza. A onda takozvani kritičari, koji to ne razumiju, igraju na kartu denunciranja, tjeraju me na sud, jer, pazite – napadam hrvatstvo! Uzdizanje do građanina će biti jedan dugotrajni proces.

.Da li će ga skratiti naše putovanje u Evropu?

– Za mene je dobrim dijelom naivno uvjerenje da idemo u Evropu, pa će onda, je li, sve biti kako treba. Evropa nam neće ništa dobro donijeti. Mi živimo u kapitalizmu i zašto će neko u kapitalizmu nama donijeti dobro? Mi sami moramo nešto učiniti. Govore o samostalnosti i suverenitetu, a to je smiješno, jer prvo moraš biti suveren kao građanin i moraš biti slobodan kao čovjek. Očekivati mehanički nekakvo poboljšanje od ulaska u Evropu, to je dosta naivno. Jedino će nas prisiljavati, kada uđemo, da im nismo remetilački faktor, da se pokoravamo regulama koje tamo vladaju. Možda će nas jedna takva, prisilna vladavina prava...

– Više će nas izmuštrati. To je jedini pozitivum koji vidim, ali je to zapravo negativum, jer to je prisila, a bez nje mi sami nećemo tako brzo stići do vladavine prava. Kad sve to gledam, a ja gledam situaciju globalno, ona je u svijetu crna.

.Kako gledate na globalizam?

– Ovaj globalizam takozvanog američkog tipa, to je ono što je Marks pisao prije 150 godina. Ko je te stvari samo malo prokljuvio zna da tu neke velike budućnosti nema. To je kapitalistički globalizam – pakao dotjeran do kraja. Marks je to anticipirao, tu nigdje nikakvog čovjeka nema, niti njegovog interesa, to je samo interes kapitala, interes profita.

.Kako gledate na pitanje Kosova i Metohije?

– Znam da je to vrlo osjetljiva stvar. Recimo za Srbiju, u svakom slučaju osjetljiv problem. To je vrlo kompliciran, kompleksan odnos. Ako idete na osamostaljenje Kosova nije dobro, a ako ostane ovako nije dobro. Za Srbiju i za Srbe to je kao čir. Ako se problem ne razreši na jedan način primjeren nekakvom demokratskom postupku, pazite, demokratskom, to će biti muka za Srbiju, to će biti muka za Srbe. To je nešto što će onda stalno tinjati...

.Čir pod stalnom upalom...

– Stalnom, a onda to znači tenzije koje se produžavaju. Nisam nikakav čarobnjak da predložim nešto izvan tog demokratskog postupka koji će učiniti da čir više ne pritiska.

Na našem terenu, ovdje, u bivšoj Jugoslaviji, tenzije se nužno iskorištavaju u manipulativnom, nacionalističkom, a možda čak i grubljem smislu, što nikom ne može koristiti, nikome. Jedino to mogu reći o Kosovu, ništa drugo.

.Završili ste rukopis nove knjige, rekoste da je u njoj sadržan vaš poluvekovni rad?

– U rukopisu moje knjige ,,Spekulacija i filozofija’’, od Fihtea do Marksa, produbio sam jedan problem koji nije nitko, čak ni od većih mislilaca, domislio. Pojam spekulacije nije domišljen do kraja, a Kant je za to krivac jer je poistovjetio spekulaciju sa teorijom i time je skočio sebi u usta. Čak i jedan Marks poslije toga kaže pustite spekulaciju, što je gotovo žalosno, jer je on bio spekulativni mislilac. To sam pokazao u svojoj knjizi, ali je za mene najvažnije to što sam obrazložio da je spekulacija jedno eminentno životno pitanje. Obrazložio sam to na sve moguće načine, da ljudi vide o čemu je tu riječ, jer se o tome ne zna.

.Kako vidite filozofsko mišljenje danas?

– To je gotovo tragično stanje, mada su velike epohe i veliki mislioci rijetki. Klasična filozofija imala je raspon od tridesetak godina, stara Grčka isto tako. Poslije toga je užasan pad, sve do danas. Čak i neke dobre glave, dosta niže stoje u odnosu na te domašaje. Za mene je jedan od uzora među tim dobrim glavama Markuze. Više nego Bloh, više nego Lukač. Markuze je misaono dopro dublje, ali i on govori o spekulaciji u negativnom smislu. Ja svojom knjigom rehabilitiram, spasavam i Kanta, i Fihtea, i Šelinga, i Hegela, i Marksa. Time i sebe. Videće se.

.A šta je sa angažmanom intelektualaca?

– Mene su jako napadali jer sam napisao da Hrvatska nema intelektualaca. Bio je jedan – Miroslav Krleža i više ih nema. Moj primjer pokazuje kako stvari stoje. Kad su me vukli po sudu četiri godine zbog knjige, jedino mene, niti jedan se nije javio da mi da podršku. Svi ćute. Gdje je onda taj intelektualac, gdje? Kad su me povlačili na najbanalnijem i najbrutalnijem nivou, da se niko ne nađe da kaže čekajte, nije Kangrga fukara... Samo da je rekao da Kangrga ima pravo da se bori za knjigu, ništa drugo. Ali, nije rekao nitko ni riječ. Meni je Emil Zola uzor intelektualaca. A ovi fortumaši, koji figu drže u džepu, ma to je sramota. Zato ja izazivam, velim vi nemate intelektualca. Naravno, onda oni kažu – a vi, Kangrga? Ali, ja nisam Hrvat, razumijete! Onda me zato hoćete ubiti. Eto...

-----------------------------------------------------------------

Baština ne može u smeće

.Koliko nam za valjano razumevanje ne samo filozofije, već i kulture na ovim prostorima, nedostaje valorizacija časopisa ,,Praksis’’?

– To još uvijek stoji kao predmet buduće valorizacije. Ona će uzeti u obzir, to sam već govorio, da tu ima puno velikih stvari i dobrih stvari, a ima i promašaja. To treba kritički revalorizirati i ocijeniti. Neka nova generacija će morati to da napravi, to je moja teza, negdje sam već o tome govorio. Nas sedmorica osnivača ,,Praksisa’’ objavili smo 120 knjiga...

.Brojem nisu obuhvaćeni prevodi?

– Bez prevoda je to, a i na tom polju je toliko toga urađeno. Dakle, od pomenutih 120 knjiga, neka je i samo 20 odsto, to je već deo kulturne baštine. Zar to može neko da baci u smeće? To je objavljeno, to ostaje i mora biti revalorizirano. Bilo je i promašaja, svjestan sam toga, sam bih mogao pisati kritiku nekih svojih stavova kao i stavova svojih kolega, ali neka to radi netko drugi, iako treba još dugo čekati da se pojavi neka grupa koja će tu revalorizaciju izvršiti. Uostalom, ljudi ne žele raditi, misle da im sve dođe na gotovo, a tako se ništa ne može.