Da li je Tito želeo raspad Jugoslavije

Akademik Dušan Bilandžić, osamdeset osmogodišnji hrvatski povjesničar, političar i visoki oficir JNA, napisao je novu knjigu koju ovih dana feljtonizira zagrebački „Jutarnji list”. Nova knjiga zove se „Tito i raspad druge Jugoslavije”, rezultat je dugogodišnjeg Bilandžićeva sudjelovanja, bilježenja i istraživanja, a kako obavještava „Jutarnji list”, ima oko 120 kartica: bilo je zamišljeno da se protegne na četiristo kartica, ali se smanjila pod utjecajem autorovih zdravstvenih nevolja, to jest dvaju moždanih udara.

Dušan Bilandžić, ukratko, tvrdi, ili otkriva, da je Josip Broz Tito još ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća bio digao ruke od Jugoslavije, te da je od tada do svoje smrti – zajedno s Edvardom Kardeljom i Vladimirom Bakarićem – vukao poteze koji su vodili u pravcu propasti Jugoslavije. Vrhunac te politike bio je, prema Bilandžiću, jugoslavenski Ustav iz 1974. godine, koji je utro put legalnom osamostaljenju republika u njihovim avnojevskim granicama.

Tvrdnja o Brozovu razaranju Jugoslavije najvećim je dijelom bazirana na zapisniku s proširene sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ, koja je održana od 14. do 17. marta 1962. Bili su prisutni Tito, Kardelj, Ranković, Gošnjak, Bakarić, Đuro Pucar Stari, Vlahović, Tempo... Zapisnik, koji je poodavno objavljen, ima oko petsto stranica, a dr Bilandžić citira i prepričava najzanimljivije dijelove, preciznije, dijelove koji se uklapaju u njegovu tezu. Na sjednici se raspravljalo o odnosu pojedinih republika prema saveznim institucijama i nadležnostima, i obrnuto, razmatrala se djelomična liberalizacija tržišta, a pričalo se i o složenosti međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Tito je, prema Bilandžićevu navođenju, u jednom času rekao ovako: „Čovjek se pita – pa dobro, je li ta naša zemlja kadra da se još drži da se ne raspadnemo? (...) Postavlja se pitanje da li je ta zajednica zrela za život ili nije.”

Na osnovu ovih riječi jednog rezigniranog čovjeka, kao i općepoznatih unutrašnjih konfrontacija u vrhu SKJ, Dušan Bilandžić pokušava dokazati da je Tito, a i ne samo on, još ranih šezdesetih postao svjestan neodrživosti Jugoslavije i da je, zapravo, doprinosio kasnijem razlazu jugoslavenskih republika (i pokrajina).

„Ja sam pročitao cijeli taj stenogram iz marta 1962”, kaže ugledni zagrebački publicist i izdavač Slavko Goldštajn, „i tu se većim dijelom radi o mlaćenju prazne slame. Tito je na tom sastanku pokušavao pomiriti partijsku frakciju koja se zalagala za čvršću centralnu vlast i frakciju koja je bila zagovornik veće autonomije saveznih republika, odnosno pokušavao je postići da se nekako artikulira rješenje tog problema. Nije želio vidjeti da je ključni problem u jednopartijskom sistemu.”

Goldštajn smatra da nije ozbiljno donositi tako bombastične zaključke na temelju selektivnog pristupa činjenicama i na temelju dekontekstualiziranih komadića vrlo složenog mozaika. Dvojica zagrebačkih historičara, koja nisu htjela da im navodimo imena zbog Bilandžićeva delikatnog zdravstvenog stanja, također kažu da je, prema onome što je dosad objavljeno u „Jutarnjem listu”, riječ o isforsiranim zaključcima: prevelika važnost poklonjena je nekim isječcima iz povijesti Saveza komunista, a premalo se vodilo računa o logici ranijih i kasnijih događaja i procesa. Bilandžićev je rad, slažu se, na samom rubu historiografskog senzacionalizma čije je glavno obilježje grčevito hvatanje samo za one elemente koji potvrđuju unaprijed zadanu teoriju. „Tvrditi da Titu nije bilo stalo do Jugoslavije mogu samo oni koji nisu ozbiljni i oni koji su vođeni željom da populistički banaliziraju složene političke i društvene prilike”, zaključuje Slavko Goldštajn.

Glavni urednik zagrebačkog nedeljnika „Novosti” čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće