Devalvacija ideje
Osnovna osobina srpske političke scene je totalna bezidejnost. Praktično sve principijelne razlike koje je moguće primetiti se svode na teme Kosova, Evropske unije i šire shvaćene spoljne politike. A kad su u pitanju DS i SNS čak i te teme ostavljaju glasača u nedoumici da li, na principijelnom ili taktičkom planu, između njih postoji neka razlika. To je dobro u meri u kojoj reflektuje politički konsenzus, ali loše u meri u kojoj je posledica sveopšteg cinizma i klanovskog pristupa svakom političkom događaju.
Trenutno aktuelna afera pokrenuta tekstom crnogorskog pisca i funkcionera je primer toga. Kao što je u emisiji ,,Utisak nedelje” primetila Ljiljana Smajlović, takozvanaborba za slobodu mišljenja se u ovom (kao uostalom i u mnogim prethodnim slučajevima) svodi na odbranu istomišljenika i saveznika. Javnost u osnovi korektno percipira da oni koji navodno brane slobodu govora crnogorskog pisca u osnovi podržavaju, ako ne možda njegov stav o poželjnosti civilizacijskih pomaka putem ubilačkih realizacija klasne svesti, onda svakako njegove šire shvaćene stavove o Srbiji, RS, Crnog Gori i zajedničkoj prošlosti. Nažalost, kao u priči o dečaku koji je vikao vuk, samo potezanje jednog važnog principa (slobode govora) u situaciji u kojoj je i srednjoškolcu jasno da je on potpuno neprimenljiv, produbljuje cinizam koji je ionako naširoko prisutan prema svakoj mrvi principijelne diskusije.
Razočarava,takođe,i pomalo krvoločan elan sa kojim se javnost okomila na upravnika Narodne biblioteke. Tačno je da bi on slično prošao i u većini zapadnih zemalja i tačno je da je on, zahvaljujući pogrešnoj proceni, samo izgubio ono što je u nekim drugim okolnostima na ne baš toliko različit način stekao. Pri tome, celom slučaju nimalo ne pomaže sam gospodin Ugričić. Stiče se utisak da on ima pomalo nerealno viđenje sebe budući da se predstavlja kao najprogonjeniji intelektualac u Srbiji u poslednjoj deceniji a svoje članstvo u međunarodnim telima vidi isključivo kao svoju ličnu zaslugu a ne kao rezultat funkcije na koju je bio postavljen. Imajući u vidu da je on ranije davao prilično eksplozivne i svakako nepopularne izjave, deluje da se on pre preračunao u pogledu svoje nedodirljivosti nego što je, na pragu šeste decenije, iskreno iznenađen da političke izjave imaju političke posledice.
Svejedno, obeshrabruje činjenica da i u Srbiji počinje da se prima kultura permanentne indignacije u kojoj su svi stalno nečim uvređeni i stalno se neko zbog nečega izvinjava. Možda bismo,ipak,mogli da se zapitamo da li pored svih dobrih stvari na Zapadu treba da se ugledamo na princip medijskog lova na veštice i prostituisanje legitimnih vrednosti (sloboda govora, borba protiv terorizma…) u kratkoročno-političke svrhe. Na taj način, ideje koje su nekad nešto značile i mogle da budu motiv ili faktor u odlučivanju se prazne od svakog značenja. A neprekidna devalvacija svakog načela nas na kraju vodi u stanje gde su ličnosti sve a vrednosti ništa.
Najdrastičniji primer toga je verovatno današnjiSNS čiji se lideri čak ni ne pretvaraju da stoje iza bilo kakve političke ideje. Činjenica da je osnova njihove političke kampanje borba protiv korupcije to najbolje ilustruje, jer se cela ideja značaja korupcije svodi na tezu da će se najveći broj društvenih problema rešiti kada se nemoralni ljudi (lopovi) trenutno na vlasti zamene boljim i poštenijim. Takav naivan stav je primereniji političkim poletarcima iz pokreta ,,Okupiraj” nego jednim od najiskusnijih političara na srpskoj sceni.
IZoran Đinđić, koji je bio verovatno najinteligentniji među domaćim političarima pa još imao i doktorat iz političke filozofije, u suštini pre svega prodavao je sebe kao lidera i menadžera, a ne bilo kakav konkretan skup političkih ideja. Njegova politička filozofija, zabeležena u njegovim teorijskim govorima, jedna je papazjanija ideja i u suštini neupotrebljiva kaoinspiracija za neke buduće sledbenike.
Politika je kombinacija ljudi i ideja. Nikako, a naročito ne iz perspektive svakodnevnog političkog života, nije poželjno živeti u svetu koji se sastoji isključivo iz teorijskih apstrakcija. Ali ne treba,ipak,ići ni u drugu pa makar i bolju krajnost. Političke ideje imaju svoje posledice koje sežu dalje od iskrenosti, snalažljivosti i promućurnosti konkretnog političara ili njegove sposobnosti da pravi kompromise. Štaviše, i najpragmatičniji političar često operiše na bazi nekakvih ideja, samo što one nisu do kraja artikulisane, još manje proverene ili izložene sudu javnosti. Što se više i ono malo ideja koje su koliko-toliko uhvatile koren u političkom životu budu zloupotrebljavale, to su manje šanse da se to promeni.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


