Nedelja, 21.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Malo mere, molim!

Poznata „Politikina” rubrika „Pogledi”, svakako s razlogom, spada među najčitanije i najuticajnije (ako argumentovana javna reč još uvek neki stvarni uticaj ima?) stranice dnevnih novina i nedeljnika, koje svojim oglašavanjem uređuju spoljni saradnici i čitaoci, uz samo diskretno redakcijsko posredovanje. Zapazio sam, međutim, da se i u „Pogledima” sve češće odstupa od uravnoteženog i odmerenog iznošenja vlastitih stavova, uz uvažavanje tuđih, uključujući i nesaglasne, pa i oprečne.

Pošto sam jedan od onih kojima dan ne može valjano početi bez druženja s „Politikom”, a zabrinut uočenom tendencijom, koja se ne odnosi ni na jednog autora ili napis posebno, već na ukupnu atmosferu javne razmene mišljenja, osmelih se da pozovem na vraćanje izgubljenoj meri u svemu, pa i u dijalogu i raspravi. Znam da je odavno postalo staromodno i prevaziđeno ukazivati na gubljenje mere i pozivati na umerenost. Onima koji se usude da upute ovakav čaršijski nekorektan apel i podsete na vrlinu umerenosti preti optužba za mediokritetski oportunizam i trulo kompromiserstvo, slabost karaktera, pa i izdaju, versku, nacionalnu, ideološku, partijsku, klanovsku, esnafsku ili kakvu drugu.

Uzalud usamljeni glasovi, poput onoga izraelskog pisca Amosa Oza, opominju da je kompromis, zapravo, zalog života i preživljavanja u zajednici, da je on život sâm. Ne! Spremnost za dogovaranje, uz podrazumevajuće odstupanje od nekih (ne i svih!) sopstvenih stavova ili njihovo korigovanje, doživljavaju se kao predaja i poraz, a tvrdoglava isključivost kao znak dostojanstva i samopoštovanja.

Kad se dvojica prepiru, počesto su i jedan i drugi u nečemu u pravu, ali nesavladiva nepomirljivost i netrpeljivost ne proizlaze iz njihovog delimičnog ili potpunog neslaganja, već iz apsolutizovanja ispravnosti i značaja sopstvenih stavova i, sledstveno, podjednako apsolutnog proglašavanja neistomišljenikovih netačnim i ništavnim.

Takav pristup, pogotovo ako je obostran, zakonito dovodi do zaoštravanja sporenja koje ubrzo napušta dijalošku ravan, sklizne u uzajamno vređanje i prelazi u razgovor gluvih. Oni ne samo da ne žele da čuju jedan drugoga, već počinju i da se mrze, pošto drugu stranu projektuju kao apsolutno zlo. Izgubljena je mera u stvarima, što je krajnje opasan sistemski poremećaj, s dalekosežnim posledicama. Pošto mere nema, odsustvo osećanja mere se više i ne primećuje. Šok i nevericu, a i sumnjičavost u časne namere, povremeno izazovu javno izraženi uljudnost, umerenost i istinska otvorenost prema drugačijem mišljenju.

Gubljenje mere nije svojstveno samo našem javnom opštenju, već je i obeležje opšteg stanja duha u svetu. Mene, međutim, ta sklonost brine u Srbiji, a među Srbima ona nije od juče. Još je Jakov Ignjatović u „Memoarima” pisao da je „u Srba tiha konverzacija retka stvar i brzo prelazi u inat”, a Jovan Cvijić je u članku „Psihičke osobine Šumadinaca” (1914) primetio da „nama još nedostaje dugo kulturno iskustvo”, pa da zbog toga „kod nas još nije dovoljno razvijeno osećanje mere”.

Danas je 2012! U razgovoru s Milom Gligorijevićem, svestrani umetnik i mudar čovek Mića Popović zaključuje da je „mera isključivosti često mera čvrstine ljudskih uverenja, kad nije, jednostavnije, deo ljudske gluposti”. Za meru u stvarima, za „zlatni presek”, za „zlatnu sredinu” ne zalažu se slučajno učenja velikih religija, antički i renesansni mislioci, svesni da je čitav kosmos sazdan i da funkcioniše po nekoj meri i samerenosti.

U grčko-rimskoj etici umerenost je, uz razboritost, pravičnost i hrabrost, jedna i od kardinalnih vrlina. Ona je među nezaobilaznim postajama na putu ka savršenstvu kod hrišćanskih, muslimanskih, budističkih i hinduističkih podvižnika. A teško bi bilo reći da su antički filozofi i božji ljudi svih vremena i prostora težili osrednjosti, kako se umerenost danas najčešće shvata. Ne, za umerenost i prateću smernost, koja nam je naročito strana, potrebna je snaga. Neuporedivo je lakše biti bez mere... I neretko društveno bezbednije.

Pre nekoliko dana slučajno mi dođe do ruke prikaz ruskog prevoda knjige našeg uglednog politikologa Nenada Kecmanovića „Nemoguća država”. Kao razlog nemogućnosti opstanka BiH u njoj se navodi upravo političko gubljenje osećanja mere i realnih proporcija, dok kao vrlinu autorovog pristupa ruski recenzent ističe baš uravnoteženost i odmerenost. Nije li to onaj isti profesor koga je nedavno Senat Univerziteta u Beogradu po kratkom postupku penzionisao. Nema li i to neke veze s našom temom?

Profesor univerziteta

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.