Utorak, 09.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Merenje nauke

Potreba da se u iste kalupe ubace najrazličitiji vidovi naučnog stvaranja osnovni je nedostatak svih dosadašnjih pokušaja objektivne kvantifikacije u domenu nauke.

Nacionalna humanistika i humanistika uopšte nisu ni luksuz ni uzaludni trošak. To što u strane časopise sa SCI liste ne ulaze oni u kojima se izučava srpska književnost, ili savremena srpska istorija, ili nešto treće, ne znači da su to bezvredne i drugorazredne naučne discipline, već prosto da po logici matičnosti to moraju pretežno izučavati oni naučnici (Srbi i nesrbi) koji pripadaju srpskoj ili bar južnoslovenskoj kulturi.

A upravo ta matičnost godinama se urušava i potiskuje. Umesto da se sistematski pomaže i podstiče razvoj nacionalne mreže časopisa, ona se stalno menja. Časopisi stiču i gube naučni status iz godine u godinu, na svaka tri-četiri broja, a time i mogućnost da planiraju bilo kakvu dugoročniju strategiju razvoja. Pri tom bivaju obezvređeni časopisi koji to nipošto ne zaslužuju. Na listi se, recimo, ili ne nalazi, ili ostaje u najnižoj kategoriji ugledni i uticajni „Letopis Matice srpske”, najstariji književni časopis u Srba i jedan od najstarijih u Evropi. Isto, recimo, važi i za „Detinjstvo”, jedini časopis posvećen izučavanju književnosti za decu, dakle jedini matičan za desetine istraživača koji obrazuju buduće učitelje i vaspitače. Merila koja visoko vrednovani časopisi iz domena humanistike moraju zadovoljiti trebalo bi da budu veoma stroga, ali ne mogu biti jednoobrazna za sve i identična onima koja ispunjavaju časopisi iz domena prirodnih nauka, moraju se otvarati prema specifičnosti pojedinih disciplina i domenu umetnosti.

Ministarstvo prosvete i nauke i Nacionalni savet i najšira naučna javnost morali bi konačno utvrditi i prihvatiti razliku između nacionalne usmerenosti određenog ostvarenja i njegovog stvarnog nacionalnog ili međunarodnog značaja. Ovako dolazimo u apsurdnu situaciju da se recimo Srpski biografski rečnik Matice srpske, delo nesumnjivo vodećeg međunarodnog značaja tretira i vrednuje kao leksikografska publikacija nacionalnog značaja, pa time, izgleda, nužno manje vredna. Ovo ide na štetu nacionalne nauke i kulture, iako želimo da verujemo da to nikome nije bila namera. Ipak, je li moguće da izučavanje nacionalne humanistike u Srbiji nema naučni kredibilitet dok to ne potvrdi neki strani časopis, objavivši rad iz ove oblasti? U konačnom ishodu, mentor na našim doktorskim studijama (recimo, iz narodne književnosti ili savremene srpske istorije) može da bude i naučnik koji ne zna ili jedva zna srpski, ali ima tri rada na ,,Journal Citation Reports (JCR) listi, odnosno u časopisima koji imaju „impact factor” (citat iz zvaničnog tumačenja Ministarstva prosvete i nauke), a ne može onaj ko je objavljivao knjige na srpskom jeziku i radove u srpskim časopisima, bez obzira na broj i značaj objavljenih tekstova i monografija.

„Objektivno vrednovanje”, tržišna logika, visoki zahtevi postaju maske iza kojih se skriva sistematsko omalovažavanje i diskriminacija jednog broja društvenih nauka, potom humanistike, a posebno nacionalno orijentisanih humanističkih disciplina. Njihov centar ne može biti niko drugi nego Republika Srbija, a okvire za njihov razvoj trebalo bi da daju nadležna ministarstva, Nacionalni savet za visoko obrazovanje, univerziteti, matični fakulteti, instituti... Ipak godinama se sistematski urušavaju elementarni uslovi za razvoj i napredak nacionalnih disciplina, često s vrlo sumnjivom tobože proevropskom ili tobože tržišnom argumentacijom.

Istraživači nacionalnih humanističkih disciplina nisu rastrošni provincijalni zabušanti koji ne smeju da uđu u ozbiljnu „svetsku” i „evropsku” utakmicu, pa zato ne objavljuju u ozbiljnim časopisima, ne sarađuju s privredom, ne doprinose, pa ih treba isterati iz njihove udobne palanačke zavetrine na vetrometinu visoke nauke. Negovanje srpskog jezika, književnosti, istorije, srbistike (pa i južnoslavistike i slavistike), pre svega i više od svega jeste naš interes, trebalo bi da najvrednija naučna postignuća iz ove oblasti nužno nastaju kod nas, a ne u inostranstvu. I trebalo bi da svi koji mogu pomognu da se i u oskudici i nemaštini stvore što bolji uslovi za to.

Redovni profesor za naučnu oblast Srpska i južnoslovenske književnosti sa teorijom književnosti (predmet: narodna književnost), Filozofski fakultet u Novom Sadu

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.