"Oluja" i agresija

Da li će i narednih godina 4. avgusta Srbi paliti sveće za ubijene i oplakivati proterane sunarodnike iz Hrvatske i Krajine, uz reči da je to neopisiv zločin etničkog čišćenja, a 5. avgusta Hrvati proslavljati "oslobađanje okupirane hrvatske teritorije" i to zapisati "zlatnim slovima"? Da, kako je bilo do ove, tako će biti i u godinama koje dolaze. I nije važno kakav će biti sastav srpske ili hrvatske vlade – one će različito gledati na ove događaje. Svaki susret srpske i hrvatske politike (političara i državnika), pod pritiskom EU ili bez njega, uz osmejak ili bez njega, neće biti u značenju poštovanja i poverenja. "Oluja" će biti nepremostiva prepreka za uspostavljanje iskrene saradnje. Da li može biti drugačije? Pokušajmo sa ovom pretpostavkom: samo ukoliko se približe politička tumačenja ovog istorijskog događaja mogu se očekivati suštinska poboljšanja odnosa između Srbije i Hrvatske.

Srbi, s pravom, stalno podvlače činjenicu da je iz RSK 4. avgusta 1995. proteran (isteran, očišćen) deo njihovog naroda, sa prostora na kome su živeli četiri veka. Tih dana Srbi Krajišnici, a 1. maja iste te 1995. i Srbi iz zapadne Slavonije, iskorenjeni su, zatrta su im kućišta, spaljena imanja i srušeni molitveni hramovi.

Hrvatska strana neumorno okrivljuje Srbe, tačnije Miloševića, za to što je opustela Krajina. Milošević je kriv za rat, Srbi su bili agresori. Srbi drže otvorene oči nad strašnim posledicama ratnog sukoba Srba Krajišnika i Hrvata, a hrvatski državnici i političari skreću razgovor na uzroke izgona Srba iz Hrvatske.

Traganje za valjanim političkim tumačenjem događaja o kome je reč treba više da se pozabavi hrvatskom slikom rata. Dakle, koji su uzroci rata u Hrvatskoj? Teško pitanje. Rat nije objavljen, pa ne znamo kada je počeo: 1918, 1941. ili 1990? Zna se da Srbi iz Hrvatske nisu hteli da se odreknu svoje političke volje i svojih prava na početku razbijanja SFRJ i uzeli su oružje da ih brane. Zaokružili su svoju teritoriju i stavili je pod nadzor UN. Hrvatska je oružano odgovorila i spremala se da, kako je to rekao Tuđman, "Srbi nestanu sa tog područja". Iz takvog stanja stvari ne sledi tvrdnja o "srpskoj agresija na Hrvatsku". Srbi nisu napadali Hrvatsku da bi se govorilo o agresiji, a sve se događalo u vreme kada Hrvatska nije bila međunarodno priznata. Zašto su Srbi Krajišnici uzeli oružje, verovatno oni najbolje znaju. Sećanje na 1941. ili strah od budućnosti, svejedno. Izbio je oružani sukob u kome su Hrvatima pomagali obilato iz inostranstva, a kada je trebalo i NATO sa svojim avionima. Srbi Krajišnici su mogli očekivati pomoć samo od Srbije.

Ovakvo tumačenje početka rata hrvatska politika i javnost će odbaciti. Njihova priča je drugačija. Milošević je planirao i vodio rat. To se učestalo ponavlja. Dobro. Uzmimo da je tačno! Ali, grdno se varaju hrvatski državnici i političari ako misle da je to ključ za tumačenje ratnog isterivanja Srba. Čak i da je tako, nikako i nikad to neće biti opravdanje za iskorenjivanje čitavog jednog naroda i njegove kulture. Političke vlasti dolaze i prolaze, ali narodi ne mogu da se istrebljuju. Kada bi to bilo tako, veliki broj naroda u Evropi i svetu nestao bi posle vojnih sukoba. Dogodio se 1995. strahovito težak zločin pod okriljem UN – jedan narod sa svojom kulturom, jezikom, pravoslavljem i običajima isteran je sa prostora na kome je živeo četiri veka.

A izjave o tome kako je "u oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija" bilo "nedozvoljenih radnji" i kako su počinioci procesuirani – deluju kao ruganje. Iskorenite jednu kulturu, pa procesuirate nekoliko palikuća i ubica!

Dakle, i kada bi Srbi prihvatili hrvatsko tumačenje uzroka rata u Hrvatskoj, pa čak i kad bi "doživeli katarzu", kako im poručuje Stjepan Mesić, šta ostaje? Političko ćaskanje uz kafu ili to da u Krajini nema srpskog naroda sa njegovim tradicijama i kulturom!

Sve se ovo događa u veku trijumfa svetske demokratije. Zapadni svet koji je pripomogao ovoj tragediji – ćuti. A Srbi će je pamtiti i nijedna vlada neće moći (i da hoće) da je zaboravi. Hrvatska država neće moći da se oslobodi odgovornosti za ovaj istorijski događaj. I dokle god budu govorili u svojim medijima, školama i političkim ustanovama da su Srbi bili agresori, neće biti političkih mostova između dve države. Biće simulacija, i ništa više od toga.

Da se vratim na početno pitanje. Dokle će suzama natopljeni 4. avgust i smehom ispunjen 5. avgust obeležavati srpsko-hrvatske odnose? Pa, sve dok se politička tumačenja 1995. ne usaglase i ne isprave strahotne posledice "Oluje". Dok se Srbima ne obezbede institucije za opstanak tamo gde su vekovima živeli njihovi preci.

Sociolog, naučni savetnik