Maternjim jezikom po leđima učenika

Početak svake školske godine u Republici Srpskoj je isti: u pojedinim osnovnim školama roditelji Bošnjaci ne dopuštaju svojoj deci da pohađaju nastavu zbog naziva maternjeg jezika. Ranijih godina im nije odgovarao naziv „bošnjački”, a potom ni „jezik bošnjačkog naroda”. Insistiraju da u svedočanstvima stoji „bosanski jezik” i od toga ne odstupaju. Godinama smo svedoci nemilih scena zbog naziva jezika – podizanja šatora nezadovoljnih roditelja i dece na travnjaku ispred OHR-a u Sarajevu, pretnji ispisivanjem iz škola itd. Nakon mesec-dva tenzije splasnu, deca imaju produženu nastavu da nadoknade propušteno i onda narednog septembra sve ponovo...

Roditelji su uputili mnoštvo prigovora na adresu Bakira Izetbegovića. Tvrde da ni nakon nekoliko pismenih zahteva predatih na protokol Predsedništva Izetbegović nije reagovao. Traže pojašnjenje da li se u Federaciji BiH priznaje ocena iz jezika ako u svedočanstvu piše bošnjački, a ne bosanski. Umesto od Bakira, indirektan odgovor dao je Nikola Špirić, potpredsednik SNSD-a, koji tvrdi da u Federaciji BiH i dalje postoje kantoni u čijem Ustavu piše da je službeni jezik bošnjački.

Vratimo se u 1994, kada su, nakon prestanka sukoba između Hrvata i Bošnjaka, posle martovskih dogovora i usaglašavanja u Beču, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak potpisali Ustav Federacije BiH. Precizirano je da su službeni jezici bošnjački (ne bosanski) i hrvatski. U originalu, na engleskom jeziku, „bosniac language”. Tek 2002. godine visoki predstavnik u BiH Volfgang Petrič amandmanima na Ustav prepravlja „bošnjački” na „bosanski” („bosnian language”), te dodaje „srpski jezik” kao službeni i ćirilicu kao ravnopravno pismo.

Zavod za statistiku Hrvatske na popisu stanovništva 2001. koristio je naziv „bošnjački jezik”, a na popisu 2011. „bosanski”. Kada je u bošnjačkom političkom vrhu preovladalo mišljenje da je bolje da jezik bude „bosanski” zbog lakšeg ostvarivanja neke buduće dominacije u BiH, sekretar Ustavotvorne skupštine Avdo Čampara je uputio dopis „Službenim novinama” sa zahtevom da se „bošnjački” ispravi u „bosanski”, pojašnjavajući da je došlo do greške u originalnom ustavu na engleskom jeziku. To je obelodanio Radoslav Dodig, tadašnji član skupštinske komisije u čijoj nadležnosti su ova pitanja. Komisija se, međutim, nikada nije sastala, niti vodila raspravu o promeni naziva jezika Bošnjaka. Do greške nije moglo doći jer Haris Silajdžić savršeno vlada engleskim jezikom – u SFRJ je godinama obavljao poslove prevodioca za arapski i engleski jezik visokim oficirima JNA prilikom sklapanja poslova po arapskim zemljama.

U Ustavu Republike Srpske stoji da su službeni jezici: jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda. Ovakvo rešenje sročeno je na način da ne može nikome da smeta. Logično je da je jezik hrvatskog naroda hrvatski, srpskog srpski, a bošnjačkog naroda bošnjački. Bošnjaci imaju svoju jezičku baštinu i svoje jezičko biće. „Bošnjački” je prisvojni pridev, pa ako postoji bošnjački narod, bošnjačka matica, kultura, bošnjački institut, bošnjačka akademija nauka, književnost, epska poezija, pa tradicija, običaji i gurmanluci (u Sisku je održana manifestacija „Dani bošnjačke kulture i kuhinje”), zašto ne može i bošnjački jezik?

Bosanska nacija ne postoji, kao što nije postojala ni jugoslovenska. Ipak, nezanemarljiv broj žitelja bivše države izjašnjavao se kao Jugosloven, kao što se sada u BiH izjašnjava kao Bosanac. Na popisu obavljenom oktobra 2013. svako ko se izjasnio da je Bosanac zaveden je u rubriku „ostali”. Da li je u redu da se jezik konstitutivnog naroda zove po „ostalima”? Pošto je BiH država više naroda sa jednakim pravima, zar bošnjački predstavnici ne bi trebalo da traže saglasnost ostala dva konstitutivna naroda da im se maternji jezik zove po nazivu jednog dela zajedničke države – Bosni? A šta je sa drugim delom iz naziva države – Hercegovinom?

U vreme austrougarske okupacije, guverner u BiH bio je Mađar Benjamin Kalaj, bivši generalni konzul u Beogradu, koji je rekao da ima zadatak da u BiH stvori jednu naciju – bosansku, sa tri veroispovesti, i uvede jedan jezik – bosanski. To je uredbama, u okviru svojih ovlašćenja, i učinio. U školama se učio bosanski jezik, svi stanovnici su bili Bosanci i tako se nastojala suzbiti narastajuća nacionalna svest većinskih naroda, što bi štetilo monarhiji. Međutim, eksperiment nije uspeo, pa je „Gramatika bosanskog jezika za srednje škole”, izdata 1890, nekoliko godina nakon smrti Kalaja 1903. štampana u sadržajno neizmenjenom izdanju, ali pod nazivom „Gramatika srpskohrvatskog jezika”. Naredbom Zemaljske vlade iz oktobra 1907. ukinut je bosanski jezik i zamenjen nazivom srpskohrvatski. Uostalom, ni Turci koji su vladali ovim prostorima pola milenijuma nisu monarhiji u amanet ostavili službeni bosanski jezik.

Svaki narod ima pravo izbora jezika kojim će govoriti. Ako mu se dozvoli izjašnjavanje. Muslimanski narod nije niko pitao ni kada mu je menjao ime. Bošnjački sabor je 26. septembra 1993. odlučio da se Muslimani preimenuju u Bošnjake. Jedan sarajevski novinar je prokomentarisao: „Legao sam naveče kao Musliman, a ujutro sam, a da me niko nije pitao, ustao kao Bošnjak.”

Jezik kojim se svi služimo i savršeno razumemo nazivamo sa tri različita imena. U Novom Pazaru i Užicu postoje sudski prevodioci za bosanski jezik! La(h)ak posao, a plaho plaćen.

Hrvati, bez obzira na to da li stanuju u kući ili stanu, kažu da idu doma. Srbi pak idu kući. Hrvata u domu očekuje kućanica, a Srbina u kući čeka – domaćica. Logično? Ama, bitno je šta će koja servirati na stolu.

*Član Udruženja novinara BiH