Utorak, 16.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Činjenice i interpretacije

Stara istina – kažu još iz antičkih vremena – da u politici često nisu važne činjenice, bitnije su (njihove) interpretacije, uvek se iznova potvrđuje i ponavlja.

Posebno kad je reč o međunarodnoj politici, u kojoj su činjenice, ne tako retko, bivale žrtve odnosa snaga i interesa.

Tako se, nažalost, dogodilo i sa Kosovom:postalo je metafora te gorke istine. Činjenice su bile, i ostale, na našoj strani. Prevagnuli su interesi moćnih i njihove interpretacije.

Hladne glave, bez iluzija, sa ovakvim ishodom se poodavno računalo. Sa gotovo fizički opipljivim strahovima i pritajenim nadanjima. A kad se to što nikako nismo želeli i dogodilo, nastupio je veliki šok, s eksplozivnom mešavinom razložnog nemirenja, jakih emocija i nepredvidivog, iracionalnog, teško kontrolisanog bunta.

Dramatična kosovska završnica, koja traje više od jedne decenije, drastičan je primer nadmoći interpretacija nad činjenicama, u čiji je vrtlog često upadala i naša politika.

Iz današnje vizure biva jasnije nego što je to juče bilo, i bez posezanja za umišljenim ili realnim teorijama zavere, da su u velikom košmaru povlačeni, postupno i slojevito, promišljeni potezi i vešto zidana građevina, cigla na ciglu. Počesto se licitiralo sa interpretacijama za jednokratnu upotrebu, ali s kontinuitetom.

Oni koji bolje pamte, prisetiće se da je ondašnjim srpskim vlastima, pred otvorenom i organizovanom oružanom pobunom famozne OVK, najpre zamerana (samo) „neadekvatna i prekomerna” upotreba sile, jer u tom času javno mnjenje (još) nije bilo pripremljeno za to da se jednoj suverenoj državi uskrati pravo na samoodbranu.

Stvari su potom brzo evoluirale:„teroristi” (američka kvalifikacija za OVK) postali su borci za slobodu, prijatelji i partneri, a već zaboravljeni Račak učinio je svoje i – uništavajuće tromesečno bombardovanje Jugoslavije postalo je„adekvatna i primerena upotreba sile”(!).

I upravo tako nastala je interpretacija da je „Kosovo definitivno (za Srbiju) izgubljeno (te tragične) 1999.” i, praktično, izrečena je neopoziva presuda.

Ta teza je stekla čvrsto uporište u svetu za koji smo daleki, haotični i remetilački vilajet, ali i na našem političkom tlu. S tim se opravdava i ono što se zaista ničim opravdati ne može. Protiv toga su, čini se zakasnelo, svoj glas podigli u snažnom nemirenju premijer i predsednik Srbije, koji je neposredno na sednici Saveta bezbednosti dramu Kosova pomerio dublje u prošlost.

Bilo bi cinično upravo njima dvojici pripisivati nameru da time brane Miloševića. Ali fatalno jeste, uveren sam, ciljati u njega, čak i uz visoku motivisanost i debelu argumentaciju, a pogađati (i razarati) – Srbiju.

Zločin se, zaista, makar samo bio i pojedinačan, a nije, ne sme relativizovati. Iza svakog zločina počinjenog i na Kosovu, kao i svugde, stoji, međutim, zločinac. Za to su nadležni i postoje sudovi. Zbog razmera zločina formirani su i oni posebni, kakav je onaj u Hagu. Njihov imperativ je personalizacija zločina, a ne njegova kolektivizacija. To nije činjeno ni u Nirnbergu.

Oni koji su, međutim, forsirali i fabrikovali interpretacije na uštrb činjenica, kad je reč o Kosovu nesustalo i očigledno programirano, sada konstatuju kako su stvari „otišle predaleko” (američki predstavnik u pregovaračkoj „trojci”) i da se istorija ne može vratiti. Time se, eto, obrazlaže drakonsko kažnjavanje Srbije odsecanjem njene pokrajine kao neopoziva presuda.

Posezanje za istinama i činjenicama u svetu nemilosrdnih interesa i različitih interpretacija, postaje sve više donkihotovski posao.

Srbija, nažalost, u rukama ima samo činjenice. Ostaje joj samo nada da će doći vreme u kojem bi te činjenice mogle da se valorizuju i interpretiraju pravednije nego u ovom trenutku. Ta nada se čini u ovom času varljivijom i krhkijom od neposrednih iskušenja sa kojima bi mogla da se suoči. Njen politički program sažet u sintagmi „i Evropa i Kosovo” mogao bi uskoro da se ispostavi kao izričit zahtev: ili Evropa ili Kosovo. Njegovo priznavanje ili nepriznavanje.

Sve učestalije se u tom kontekstu spominje, kao opomena, Kopenhagen: bez „sređivanja odnosa sa susedima”, po kriterijumima nazvanim po ovom gradu, nema Evrope. U slučaju Kipra, ta dilema je otpala. Može li, i hoće li, ta formula biti primenjena i na Srbiju?

Komentari5
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.