Ponedeljak, 29.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
INTERVJU: KARLOS ALETA, argentinski književnik

Izvozićemo žito u svet, a izgubićemo pisce

Znam kako izgledaju žrtve u Parizu, ali zašto smrti u Siriji nemaju svoje lice, ni ime ni prezime
Izvozićemo žito u svet, a izgubićemo pisce
(Фото: З. Шуваковић)

Pisci su do sada u Argentini bili zadovoljni iako je vreme tržišnog diktata mnoge nateralo da zaborave na umetnost i da se posvete rezervnim zanimanjima. U Buenos Ajresu su, ipak, opstali levičarski književni kružoci, zahvaljujući izdašnoj pomoći države, pa je argentinska literatura sa grupom pisaca bila počasni gost na poslednjem Pariskom sajmu knjiga i na najvećoj latinoameričkoj smotri književnosti u Gvadalahari. Slučaj je hteo da Karlos Aleta, argentinski književni kritičar, pisac i urednik jedinog književnog dodatka na latinoameričkom kontinentu, prođe kroz Beograd baš kada je u njegovoj domovini za novog predsednika izabran Maurisio Makri, dosadašnji gradonačelnik Buenos Ajresa, eksplicitni pobornik tržišne ekonomije i protivnik državnih subvencija .

Predviđa se da će Argentina pratiti Brazil i Rusiju po izvozu žita i soje jer će se velikim latifundistima ukinuti porezi na izvoz. Ali, da li će u toj trci velikih brojeva ostati malo novca za podršku talentovanim piscima?

Bojim se da neće. Setite se samo da se čak i u velikim američkim medijima ukidaju ili skraćuju kulturne rubrike i dodaci. Samo pre nekoliko godina Vašington post je ukinuo književni podlistak i izveštaje o novim knjigama donosi u okviru stranica o razonodi. Književni dodatak čiji sam urednik izlazi svakog četvrtka u okviru državne novinske agencije Telam i kupuju ga mnogi listovi u Argentini i širom španskog govornog područja.

Ideja je da se da šansa i onim žanrovima koji nikada ne mogu da budu bestseleri?

I da se malim izdavačkim kućama koje ignorišu veliki mediji pruži šansa da se čuju i vide. Veliki izdavači imaju uz sebe velike medije, monopol, papir, štamparije, velike nagrade... A najčešće mali i nevidljivi izdavači imaju dovoljno sluha i vremena za pronalazak pravih talenata. Tržište se zanima samo za ono što se prodaje. Ako je to soja, ili žito, to im je važnije , pa makar se u Argentini rodi neki novi Borhes ili Markes.

Kakva je danas uloga književnika, ili intelektualca. Nema više jednog Emila Zole, ili Žan Pol Sartra koji su preokretali javno mnenje i svojim vizijama uticali na ceo svet? Ima li ih bar u Latinskoj Americi?

Ako govorimo o angažovanim piscima oni su postali retki. U Argentini je to bio Hulio Kortasar, ili na primer Ernesto Sabato koji je napravio prolog za knjigu „Nikad više“ (Nunca mas) , gde se uz dokumente o nestalima u vojnoj diktaturi (1976–1983) opisuju zločini koje su počinili glavešine de fakto režima. Danas na našem kontinentu nema više klasičnih vojnih diktatura, pa i takav književni angažman nestaje. Uostalom, danas pisce niko ne čuje. Mnogo se više slušaju neki holivudski glumci, reditelji ili rok zvezde.

Samo veliki mediji, oni u vlasništvu krupnog kapitala, dobijaju glas i pravo da ispričaju svoju istinu?

Otkad je veliki biznis došao u posed madridskog Paisa i Munda (dva najznačajnija španska dnevna lista), vodi se medijska kampanja protiv argentinske levičarske vlade. Njima ne odgovara politika Kristine Kiršner da vrati u državno vlasništvo velike kompanije.

Kako ocenjujete izveštavanje o terorističkom napadu na Pariz? Da li je i tu došla do izražaja jednostrana istina ?

O ubicama koje su izvršile teroristički napad u Francuskoj sve znamo: i ko su i kako izgledaju i gde žive i čime se bave. Znamo i tragične priče o svakoj od 130 žrtava. Ceo svet je video njihove slike, saznao za patnje porodica, tragedija je opisana u najsitnijim detaljima.

A koje su žrtve ostale anonimne i bezlične?

Odmah posle pariskog masakra francuski avioni bacili su bombe na Siriju. Ne znamo ni ko je, imenom i prezimenom, bacao te bombe, ni koliko je ljudi poginulo. Ne znamo koliko je dece usmrćeno. Ne znamo kako se oni zovu, niti smo videli njihove slike. To je moć i monopol velikih medija: da nikad ne govore o ovoj drugoj istini. Da niko u svetu ne može da dokuči koliko je civilnih žrtava u Siriji. Oni se svi kolektivno zovu kolateralna šteta. Ne opravdavam nikoga ali bih voleo da znam imena mrtvih ljudi u Siriji. Kao da postoje mrtvi prvog i drugog i trećeg reda.

Komentari3
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.