Neronova majka na depilaciji
Specijalno za Politiku
Zagreb –Tročinu operu seriju o Agripini, Neronovoj majci koja spletkama pokušava da zbaci s prestola muža Klaudija i postavi za rimskog cara svog sina, Hendl je komponovao na kraju svog trogodišnjeg boravka u Italiji po libretu kardinala Vinčenca Grimanija. Premijera je bila 26. decembra 1709. u Veneciji u teatru San Đovani Grisotomo i odmah je postigla izvanredan uspeh: sledilo je 27 uzastopnih predstava (što je bilo neviđeno i u to doba, a bilo bi i danas) i odlične kritike mada je muzika bila mestimično preuzeta i iz drugih Hendlovih dela (iz kantata i oratorijuma), a i od drugih kompozitora (Krajzera, Korelija, Lilija). Takav je slučaj i sa najčuvenijom Neronovom arijom iz trećeg čina koju je pozajmio iz svog oratorijuma „Trijumf vremena“ (Il trionfo del tempo).
Sredinom 18. veka, kao i većina njegovih dela i „Agripina“ je zaboravljena. U 20. veku započela je obnova njegove muzike, pa i ove opere i savremeni kritičari smatraju da je ona remek-delo puno svežine i muzičke invencije, jedinstveno u Hendlovom opusu jer proizilazi iz italijanske tradicije, za razliku od njegovih kasnijih opera.
Zagrebačka premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu dogodila se 16. aprila zaslugom dirigenta Tomislava Fačinija, rediteljke Dore Ružđak Podolski i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača. Zanimljivo je da su u predstavi učestvovali studenti četiri zagrebačka fakulteta: Muzičke akademije, Akademije dramske umetnosti, Akademije likovne umetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta (slično se dogodilo i pre petnaestak godina kada je gotovo pola Novog Sada pevušilo „Karminu buranu“ Karla Orfa, koja je uključila sve gradske umetničke škole i Akademiju umetnosti). U glavnom gradu Hrvatske već sedam godina se radi na sličnim operskim prezentacijama što je do sada uključilo preko 250 studenata.
U „Agripini“ je primat na virtuoznosti pevača, ali se oni često nadmeću i među sobom i s instrumentalistima, sa oboom (koju je kompozitor posebno voleo), trubama, ali i do tada nekorišćenim – harfom, francuskim rogom, klarinetom. Čembalo je sve vreme odlično pratio rečitative pevača. Korišćene su i mogućnosti rotirajuće scene i silazak protagonista u publiku kao u našoj odlično postavljenoj „Figarovoj ženidbi“ pre dvadesetak godina.
Mladi pevači, posebno pevačice više su vodile računa o vizuelnim nego o vokalnim kvalitetima: one su lepe i zavodljive, naslovna junakinja (Aleksandra Bilanović) pomalo troma u koloraturama, koje su preteške, pre instrumentalno nego vokalno vođene. Popeja (Anabele Barić) doista je raskošnog poprsja („pope“ su na italijanskom grudi). Veoma muzikalni Oton (Franko Klisović) je kontratenor, a takvi glasovi su danas prava retkost i na svim scenama su dobrodošli. Pored toga on je radio i na korepetiranju pri postavci ove opere, a njegova žalopojka u trećem činu se po vokalnoj potresnosti jedino može uporediti sa prekrasnim Monteverdijevim madrigalom „Pustite me da umrem“ (Lachiate mi morire). Nerona, nezrelog i lucidnog, glumački je sugestivno dočarala Natalija Kralj, Klaudija – zbunjenog spletom događaja – Toni Nežić.
Ima dosta istorijskih nepreciznosti od samog početka opere, od prve velike Neronove arije kojom peva – „manje car nego sin, tebe majko uvek ću obožavati“ (a kasnije ju je ubio da bi se oženio Popejom), a još više režijskih egzibicija: depiliranje Agripinih nogu nasred scene, imitiranje seksualnih pokreta u svim položajima, uključujući i oralni, Narcisa na rolšuama, reklama za vijagru, upotrebe mobilnih telefona, okretanja ražnja, duvanja prezervativa – što je propraćeno zvižducima, mada se više ne zna da li su oni znak negodovanja ili odobravanja.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


