Eskimka u Beogradu
„Da li si živela u iglou?”, prvo je pitanje koje Srbi postavljaju jedinoj Eskimki u Beogradu, dvadesetogodišnjoj Darji Gončarovoj. Inuitske gene nasledila je od oca, a u Srbiju je došla pre tri godine. Tada se njena majka Ruskinja udala za Srbina. Videti Eskimsku u Beogradu bilo je ravno pojavi vanzemaljca. Devojku duge, kao ugalj crne kose, punih usana, istaknutih jagodica i blago iskošenih očiju, često su mešali sa Kineskinjama i Mongolkama. Ali, od kada su saznali njeno poreklo, novi prijatelji je dočekuju rafalima pitanja kako bi što više saznali o njenom „egzotičnom” poreklu i životu pre dolaska u našu zemlju.
– U početku sam ubeđivala ljude da su mi ljubimci bili medvedi, da su mi pingvini nosili poštu i da sam u Srbiji prvi put obukla farmerke – smeje se Darja.
Nije bilo baš tako, ali njena svakodnevica u malom gradu Anadiru na poluostrvu Čukotka, veoma se razlikuje od one koju živi sada. Dok ovde sneg zadaje muke i glavobolje ljudima, Darja ga obožava. Zime na severu Rusije traju devet meseci, a prelep prizor su bele noći i polarna svetlost. Preseljenjem u Srbiju, ova devojka dobila je još jedno godišnje doba – leto. Dok mi jedva čekamo da topliji dani zavladaju Beogradom, Darji to baš zna da zakomplikuje život. Na velikim vrućinama gori joj kosa i pucaju kapilari u očima.
– Po dolasku u Beograd morali smo da menjamo i jelovnik. U Rusiji smo se hranili mesom od jelena i foke, ribom, kožom kita, crvenim kavijarom...a ovde se najviše jede svinjetina. U početku mi se nije dopadao miris pljeskavice. Ali od kako me je očuh jednom na prevaru ubedio da je probam od tada mi je omiljeni srpski specijalitet – hvali Darja svoje najdraže jelo u Beogradu.
Navikla se, kaže, na Srbe i Srbiju, ali joj nedostaje život na Čukotki gde je često volela da peca sa ocem, babom i dedom.
– Kada smo majka i ja stigle ovde, bilo mi je jako teško. Nisam znala srpski, a niko iz mog okruženja nije govorio ruski jezik. Dva meseca sam sedela u kući i sa drugarima iz Rusije pričala na Skajpu. Preseljenje je teže palo meni nego majci. Ona je imala mog očuha, a ja sam mlada i bilo mi je potrebno društvo. Onda sam počela da izlazim napolje i upoznajem ljude, Jezik nisam učila na privatnim časovima, već na ulici, kroz razgovoru sa Beograđanima – seća se Darja svojih najtežih trenutaka u našem gradu i prepričava nam to gotovo dečjim glasom na poprilično dobro savladanom srpskom jeziku.
Dok Srbi mladu Eskimsku i posle tri godine i dalje ispituju o inuitskim običajima i navikama, ni Rusi nisu ništa manje ljubopitljivi. U školi su učili o istoriji Jugoslavije i Darju često pitaju da li je istina da je naša zemlja prošla kroz sve patnje o kojima su oni čitali, kao i kakvi su Srbi ljudi.
– Zavolela sam Srbe. Oni su mnogo otvoren narod. Dopada mi se što su svi veseli i znaju odlično da se provedu – kaže Darja.
Prilagodila se Srbiji. Upisala je ovde srednju ugostiteljsku školu, stekla dosta drugova i drugarica i saznala šta je pravo prijateljstvo. Počela je, kaže, čak i da razmišlja na srpskom jeziku. Koliko se uklopila među Srbe, pokazuje i to da se pre nekoliko dana, čim je sunce malo „pokazalo zube”, razbolela. A, ko bi pomislio da Eskimi mogu da se prehlade.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


