Ponedeljak, 06.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Najstarija Beograđanka umrla u 113. godini

Jelisaveta Veljković, rođena 18. jula 1904. godine u Ravnoj Gori, pamtila je aneksiju Bosne i atentat Gavrila Principa. – Uživalac penzije bila je od 1948. godine
Najstarija Beograđanka umrla u 113. godini
Прослава 100. рођендана Јелисавете Вељковић (Фото Породична архива)

U svom domu na Senjaku, okružena najbližima, u četvrtak na Dan oslobođenja Beograda, preminula je najstarija Beograđanka Jelisaveta Veljković. Kao stanovnik glavnog grada, u njemu je proživela gotovo ceo vek. Rođena je iste godine kada izašao prvi broj „Politike”.

Baba Cenka, kako su je u familiji zvali, ostavila je sedmoro dece, desetoro unučadi, 13 praunučadi i jednu čukununuku. U svom veku izrodila je 12 dece, a među živima su: sinovi Slavko (rođen 1928), Dimitrije – Mita (1939), kćerke Zora (1931), Milena – Beba (1932), Mirjana (1934), Branka (1936) i Olgica (1946).

Jelisaveta Veljković rođena je 18. jula 1904. godine u Ravnoj Gori (Gorski kotar). Na svet je došla kao drugo od sedmoro dece u italijansko-austrijskoj porodici pod imenom Vicencija Kufner. Udajom za Beograđanina Stanislava Veljkovića Vicencija je prihvatila pravoslavlje i dobila novo ime, Jelisaveta Veljković.

U Beograd se doselila posle formiranja nove države i u njemu živela do smrti. Kao prvi veliki događaj u novom gradu Jelisaveta je zapamtila venčanje kralja Aleksandra Karađorđevića 1922. godine sa rumunskom princezom Marijom.

„Beograd je za tu priliku izgledao posebno svečano. Meni se činilo da se ceo grad slegao oko Saborne crkve da prisustvuje venčanju mladog kraljevskog para”, često je pričala baba Cenka u krugu svojih najbližih.

Nisu to bila jedina sećanja ove dugovečne, neobične žene. Još kao dete, kao kroz maglu, sećala se atmosfere u roditeljskom domu, kada je Austro-Ugarska 1908. anektirala Bosnu. U njenom životu ređali su se veliki i značajni događaji iz istorije našeg naroda: balkanski ratovi, Prvi i Drugi svetski rat, Obznana, Rezolucija Informbiroa, tršćanska kriza... sve do NATO bombardovanja.

„Sasvim dobro se sećam, kao desetogodišnja devojčica, izbijanja Prvog svetskog rata i atentata Gavrila Principa na austrougarskog prestolonaslednika Ferdinanda. Ti pucnji odjeknuli su i u Kotarima”, pripovedala je baba Cenka.

Celog svog života, koji je bio ispunjen brigom i strepnjom za svoju mnogobrojnu porodicu, sećala se i strahota Prvog svetskog rata, koji je provela u svom zavičaju.

„Kao i mnogi drugi posle ujedinjenja i stvaranja nove države, trbuhom za kruhom došla sam u Beograd. Tu sam upoznala muža Stanislava Veljkovića, koji je bio  šef dekoratera u Narodnom pozorištu. Sa njim sam izrodila 12 dece”, sećala se Jelisaveta tog perioda.

Šestoaprilsko bombardovanje i sva docnija granatiranja naše prestonice u toku Drugog svetskog rata baba Cenka je sa svojom porodicom provela na Staroj Karaburmi u Ulici Čiče Romanijskog.

„Povremeno smo se sklanjali u obližnja sela. Bilo je to strašno vreme, koje smo zahvaljujući slozi i ljubavi uspeli da preživimo i dočekamo slobodu”, podsećala je baba Cenka koja je sa ovog sveta otišla, što ima puno simbolike, na rođendan Beograda – 20. oktobra.

„Od mnogih događaja koje sam u svom veku preturila preko glave po velikoj žalosti pamtim ubistvo kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine. Ceo naš narod je tada duboko i iskreno ožalio kralja”, prenosila je utiske na svoje potomke.

Baba Cenka je neprestano bila okružena ikonama i crkvenim knjigama. Jednako se molila Bogu za decu koja su živela u Srbiji, kao za tri kćerke i sina u Kanadi. Ova skromna i smerna žena, dobra hrišćanka, na crveno slovo ni konac u iglu nije htela da uvuče. U poznim godinama mnogi su od baba-Cenke tražili recept za dug i srećan život.

„Deco moja, nema recepta za dug život. U svom životu sam samo jednom bila bolesna. U porodici sam imala više stogodišnjaka. Kada sam uz božiju pomoć pregurala opaku bolest, deca su mi bila najveća radost. Živeli smo skromno i onako kako smo mogli. Deca su morala da imaju pet obroka dnevno, a meni i mom Stanku šta je ostajalo. Nismo bili gladni, ali nismo ni živeli u izobilju.”

Jelisaveta Veljković živela je više od pet decenija sa najstarijom kćerkom Zorom. Jednaku brigu, međutim, o majci vodila su i ostala deca, kako ona u Srbiji, tako i ona iz Kanade. Svi zajedno su strogo vodili računa da baba Cenka ima dobru negu i živi bez materijalnih briga. Uživalac penzije bila je još od 1948. godine, prvo sa mužem, a onda u porodičnoj penziji.

Sahrana Jelisavete Veljković je danas u 14.30 sati na Novom groblju u Beogradu.

 

Komentari2
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.