Zadruge su uzdizale selo
Sirogojno – Može li se uzdići posrnulo srpsko selo, ima li ideja i rešenja da ono oživi?
Tom temom bavili su se učesnici skupa o etno-selima koji je Srpska akademija nauka i umetnosti organizovala u zlatiborskom Sirogojnu, u ovdašnjem etno-muzeju „Staro selo”.
Bilo je raznih primera i predloga, više i manje ostvarivih. Od akademika se, recimo, čulo da je oživljavanje našeg bogatog nasleđa – stvaranjem turističkih etno-sela, obnovom zapuštenih vodenica, vetrenjača, zamkova, salaša – jedan od puteva seoskog razvoja.
A da je napredak moguć ako ima volje, ulaganja i entuzijazma, svedočio je na ovom skupu s pažnjom slušan referat o selu koje se za svega nekoliko decenija od besputnog i zaostalog uzdiglo do svetski poznatog.
Reč je o Sirogojnu, domaćinu ovog skupa. Tu seosku povest predstavila je etnolog Bosa Rosić, Zlatiborka iza koje su decenije istraživanja i mnoštvo zapisa o tradiciji srpskog naroda kod nas i u susednim zemljama.
Ona je, zajedno sa Dobrilom Smiljanić, stvarala prvi naš etno-muzej na otvorenom „Staro selo” u Sirogojnu, simbol narodnog graditeljstva, s prepoznatljivim kućama brvnarama. „Staro selo”, nastalo Dobrilinom i Bosinom zaslugom, već decenijama pohode hiljade posetilaca s raznih strana sveta.
Govoreći na skupu o uzdizanju Sirogojna, Bosa je ovdašnju zadrugu – podsećajući na nju u ovo doba kad su zadruge po selima ugašene – istakla kao presudnog nosioca razvoja i boljeg života u tom planinskom selu. Uz nesumnjive zasluge znamenite svešteničke porodice Smiljanić, koja je ovde dugo službovala i delila sudbinu naroda.
– Osnivanje zemljoradničkih zadruga je vid zaštite seljaka od krupnih kapitalista čiji se životni smisao pretvorio u profit. One se javljaju po ugledu na radnička udruženja po gradovima, kao i na porodične zadruge u seoskim društvima. Okupljale su slobodne poljoprivrednike koji su imali zajedničke interese: pomoć pri organizovanju proizvodnje, zajednički izlazak na tržište po istim cenama i drugo. U međuratnom periodu osnovan je veliki broj zadruga u našoj zemlji, prema nekim podacima bilo ih je oko 3.500 – ističe Bosa Rosić, dodajući da su u ratu zadruge propale, ali su kasnije obnovljene.
Zadruge su, po njenim rečima, u posleratnom periodu preuzimale na sebe celokupan razvoj sela. Građeni su veliki zadružni domovi (po ugledu na sovjetske), sa salama u kojima su se odvijale seoske kulturne manifestacije, politički skupovi, obuke i kursevi iz poljoprivrede. Tu su se nalazile i službene prostorije, zadružne prodavnice..
– Iz zadruge u Sirogojnu početkom šezdesetih godina prošlog veka izniklo je preduzeće za eksploataciju kamena sa 200 zaposlenih, zatim Zadruga pletilja „Zlatiborka”, koja je na vrhuncu razvoja imala 80 stalno zaposlenih i više od 2.000 žena kooperanata iz opština Zlatiborskog okruga, sa ispostavama u Kosovskoj Mitrovici i Sjenici. Iz te zadruge osnovane su konfekcija sa 200 zaposlenih i fabrika dušeka i jorgana sa 50 radnika. Zadruga pletilja izgradila je biblioteku-galeriju i inicirala izgradnju Muzeja narodnog graditeljstva „Staro selo”, u čijem je finansiranju učestvovala sa 80 odsto – podsetila je Bosa i u tome naglasila značajnu ulogu prote Milana Smiljanića.
Početkom šezdesetih godina prošlog veka ovde se obrela i Dobrila Vasiljević Smiljanić, čije su stručno znanje i ambicija presudno doprineli razvoju domaće radinosti i stvaranju Zadruge pletilja. Sirogojno je tada bilo zabačeno, bez dobrog puta i bezvodno, ali kad je krenula izrada rukotvorina po Dobrilinim idejama počele su izložbe urađenog po Beogradu, a zatim i prvi izvozni poslovi.
„Sirogojno džemperi” pročuli su se i u svetskim metropolama, krenuo je ubrzan razvoj sela. Asfaltirani su putevi, napravljen vodovod, zaživeo je turizam i proizvodni pogoni. Svuda se tokom sedamdesetih govorilo o razvoju Sirogojna, da bi potom prikupljanjem brvnara po udaljenim selima nastao i etno-muzej „Staro selo”. Svet su prvo odavde osvojili džemperi, a onda je svet počeo da dolazi ovde u muzej.
Teškoće novijeg vremena, ipak, učinile su svoje, pa je pletilja u Sirogojnu i okolini sada malo, a neki pogoni su ostali pusti, navodi Bosa Rosić. No, izvoza džempera još ima i etno-muzej graditeljstva dobro radi, s tim što je primat sada preuzela proizvodnja malina.
– Na primeru Sirogojna možemo sagledati kako jedno selo može da se uzdigne do svetskih visina, da se ostvare snovi nas nekolicine s Dobrilom na čelu – zaključila je ona.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


