Pustiš ubicu, okrečiš spomenik…
Rano jutro u zoo-vrtu, ekskurzije, hiljade mališana, majke sa decom, trudnjače i slično i… pobegne tigar iz kaveza!
Nastane cika i vriska. Međutim, tu se nađe neki mladi Albanac koji, žrtvujući svoj život, skoči na pomenutog tigra i zaustavi ga, zadavi ga golim rukama.
Svi su mu čestitali, a sutradan u „Politici” izašao je tekst pod naslovom „Pobesneli separatista ubio dečjeg ljubimca”.
* * *
Tako o našem suživotu kaže stari vic. Tada je ovaj vic bio smešan crnjak. A kako vam se čini sada kad su pustili ubicu? Kad su ubicu pustila naša braća Francuzi? Šta? Gde je sada mladi Albanac da zadavi ubicu?
Eno ga na Kosovu, zna koga će sada da davi!
A ja se, debil, čudim što su nam dali par stoja za krečenje spomenika našeg nenarušivog prijateljstva, kad ono, brate, pustiše bitangu.
* * *
Kako da ga ne puste? U zvaničnom saopštenju pisalo je da bi to po njega bilo loše, a i on sam je bio protiv da ide za Beograd. E pa, moliću, ko smo onda mi Francuzi da ga dalje maltretiramo dok mu dečica pište gladna kod kuće?
* * *
Srbe satreše po Hagu i ostalim kazamatima. Vojni vrh izručiše, pa državni vrh, umoriše i legitimnog predsednika da bi ovde sumnjivim likovima omogućavali da se muvaju oko cenzusa. I na kraju puste čoveka koji je klao ljude svojim rukama. Zapretio: Iako je nevin, ako ga ne puste pobiće preostale Srbe na Kosovu.
* * *
A voditeljka, lutka, plava kosa valjda, okice, sve ima što treba, pita jednoga što se ne skida s ekrana: „Rama i Tači nagovestili su da će se ujediniti. Šta se krije iza toga?”
* * *
Pa šta se krije, dušo?
Šta ti misliš, kad misliš?
* * *
Vuk Bojović, legenda paranormalnog života, dobio je ulicu u BG. Vozio je vukomobil na sunčevu energiju, na ramenu je imao Samija, koji je za ovu priliku uzeo oblik srednjeg žakoa, pljuckao je semenke i umesto Vuka razgalamio se ispred jedne dedinjske televizije:
– Au, brate, al’ si povuko na žuto!
– A ti gostuješ na Pinku, ni ti nisi kako treba – dobio je kao duhovit odgovor...
* * *
Novinari su ga napravili, ali on je o njima pričao sve najgore i u svakoj prilici. Kad je postao slavan, zahvaljujući svom radu i svakako zahvaljujući našoj profesiji, on je svakom tekstu o sebi i Vrtu nalazio manu, a o rukovodstvu svake novinske kuće govorio je jezikom ulice.
Tako i pred kraj, kad je jedini put bio u pravu i kad mu je cela porodica postala meta medija iz razloga poznatih a uglavnom tragičnih.
Iste godine, istog meseca, došli su Vuk i naš junak u arenu. On u Zoo--vrt u Beogradu, ovaj drugi u „Politikinu” kuću. Sve do juče ujutru borio se svako sa svojim životinjama. Sada prvi gleda odozgo, ali, svađali su se oduvek.
– Umro sam prvi – samo sam mehanički popravljen, razmetao se pisac.
– Aj ne s..i – on bi obično rekao, kolačeći one svoje, pred kraj života vodnjikave, od bolesti, oči.
Jednostavno nije trpeo da neko bude ispred njega! Takav je čovek bio, eto takav.
A da je bio borac, bio je. Dokazano! Preživeo je za 28 godina ne zna se koliko gradonačelnika i šefova naših života. Sa svima je bio dobar kad je trebalo, a obraćao im se na francuskom kada bi primetio da klize. E, tu je bio majstor što se za druge ne bi moglo reći. On nije pao nikada, naš heroj kad je pao – razbio se!
Pričao je svojoj supruzi kroz san: A kada sam se razbio shvatio sam zašto je on opstao tolike godine: Pošto sam na talasu demokratskih promena morao da napustim „Politikinu” kuću, nisam mnogo brinuo jer sam znao da me čeka uhlebljenje kod prijatelja. Međutim, prijatelj je rekao:
– Vidi, nije zgodno da sada dođeš ovde, razumeš?
– Razumem!
Nije mi dao ni kaveze da čistim.
Takav je čovek bio, eto takav.
Mudar, između ostalog.
Dočekivao nas je na terasi iznad žirafa kao kralj životinja, što zatvorenih, što nas na slobodi, za koje se nije znalo kada i zašto bismo mogli da budemo konfinirani. Jer svi njegovi gosti (nikad niko nije platio piće u Vrtu) bili su ili policajci ili ljudi slobodnog, drugačijeg duha od drugih.
Posle jedne subotnje seanse, kada smo se oko jedan razilazili, namerno sam ostao do kraja i rekao mu:
– Danas nas je bilo osamnaestoro, bar polovina su bili policajci.
– Više – rekao je.
A šta bi rekao za ovoga Haradinaja, ili šta bi mu uradio... Ne bih smeo da vam kažem, jer nije, mislim, prihvatljivo.
Vremeplov,
2. 11. 1999. godine
Sećate li se kako je počelo?
Pa, u Ovalnom kabinetu Predsednika SAD. Monika Levinski je isisala mozak Biliju Klintonu.
Njemu se tada javilo nešto s nebesa, umislio je da je u božijoj misiji na Zemlji, krenuo je da menja i stvara.
Tako je stvorio Šiptarima državu.
Izdaleka ona više liči na novi nosač aviona američkih vojnih snaga, međutim, to posadu nije omelo da ima i predsednika i parlament, ma koliko to sa strane nestvarno delovalo...
Dakle, videli smo kako je tada najmoćniji čovek na svetu izgubio razum. Bilo je dovoljno samo da ga Hilari odbije od postelje te da on pronađe onu saradnicu što je ružna kô poziv za vojsku i ima usta kô početak od čarape. A za odštetu koju je morao da plati našao bi hiljadu ispod Plavog mosta, i to boljih riba.
Kako god bilo, čovek je tada odlepio i rešio da bombarduje Srbiju, zemlju u kojoj je svaka treća taraba starija od Amerike, države u kojoj svako ko zna ime oca dobije plemićku titulu...
Priča koja je počela zabavno, pa se kao kod Šekspira zbog ludila završila tragično, onomad je privedena kraju.
U centru Prištine podignut je spomenik Monikinom opušku...
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


