Nedelja, 14.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
ZA­ŠTO MR­ZIM PO­NE­DE­LjAK

Pustiš ubicu, okrečiš spomenik…

Pustiš ubicu, okrečiš spomenik…
Акција спасавања Самија (Фото Бео зоо-врт)

Ra­no ju­tro u zoo-vr­tu, eks­kur­zi­je, hi­lja­de ma­li­ša­na, maj­ke sa de­com, trud­nja­če i slič­no i… po­beg­ne ti­gar iz ka­ve­za!

Na­sta­ne ci­ka i vri­ska. Me­đu­tim, tu se na­đe ne­ki mla­di Al­ba­nac ko­ji, žr­tvu­ju­ći svoj ži­vot, sko­či na po­me­nu­tog ti­gra i za­u­sta­vi ga, za­da­vi ga go­lim ru­ka­ma.

Svi su mu če­sti­ta­li, a su­tra­dan u „Po­li­ti­ci” iza­šao je tekst pod na­slo­vom „Po­be­sne­li se­pa­ra­ti­sta ubio deč­jeg lju­bim­ca”.

* * *

Ta­ko o na­šem su­ži­vo­tu ka­že sta­ri vic. Ta­da je ovaj vic bio sme­šan cr­njak. A ka­ko vam se či­ni sa­da kad su pu­sti­li ubi­cu? Kad su ubi­cu pu­sti­la na­ša bra­ća Fran­cu­zi? Šta? Gde je sa­da mla­di Al­ba­nac da za­da­vi ubi­cu?

Eno ga na Ko­so­vu, zna ko­ga će sa­da da da­vi!

A ja se, de­bil, ču­dim što su nam da­li par sto­ja za kre­če­nje spo­me­ni­ka na­šeg ne­na­ru­ši­vog pri­ja­telj­stva, kad ono, bra­te, pu­sti­še bi­tan­gu.

* * *

Ka­ko da ga ne pu­ste? U zva­nič­nom sa­op­šte­nju pi­sa­lo je da bi to po nje­ga bi­lo lo­še, a i on sam je bio pro­tiv da ide za Be­o­grad. E pa, mo­li­ću, ko smo on­da mi Fran­cu­zi da ga da­lje mal­tre­ti­ra­mo dok mu de­či­ca pi­šte glad­na kod ku­će?

* * *

Sr­be sa­tre­še po Ha­gu i osta­lim ka­za­ma­ti­ma. Voj­ni vrh iz­ru­či­še, pa dr­žav­ni vrh, umo­ri­še i le­gi­tim­nog pred­sed­ni­ka da bi ov­de sum­nji­vim li­ko­vi­ma omo­gu­ća­va­li da se mu­va­ju oko cen­zu­sa. I na kra­ju pu­ste čo­ve­ka ko­ji je klao lju­de svo­jim ru­ka­ma. Za­pre­tio: Iako je ne­vin, ako ga ne pu­ste po­bi­će pre­o­sta­le Sr­be na Ko­so­vu.

* * *

A vo­di­telj­ka, lut­ka, pla­va ko­sa valj­da, oki­ce, sve ima što tre­ba, pi­ta jednoga što se ne ski­da s ekra­na: „Ra­ma i Ta­či na­go­ve­sti­li su da će se uje­di­ni­ti. Šta se kri­je iza to­ga?”

* * *

Pa šta se kri­je, du­šo?

Šta ti mi­sliš, kad mi­sliš?

* * *

Vuk Bo­jo­vić, le­gen­da pa­ra­nor­mal­nog ži­vo­ta, do­bio je uli­cu u BG. Vo­zio je vu­ko­mo­bil na sun­če­vu ener­gi­ju, na ra­me­nu je imao Sa­mi­ja, ko­ji je za ovu pri­li­ku uzeo ob­lik sred­njeg ža­koa, pljuc­kao je se­men­ke i ume­sto Vu­ka raz­ga­la­mio se is­pred jed­ne de­dinj­ske te­le­vi­zi­je:

– Au, bra­te, al’ si po­vu­ko na žu­to!

– A ti go­stu­ješ na Pin­ku, ni ti ni­si ka­ko tre­ba – do­bio je kao du­ho­vit od­go­vor...

* * *

No­vi­na­ri su ga na­pra­vi­li, ali on je o nji­ma pri­čao sve naj­go­re i u sva­koj pri­li­ci. Kad je po­stao sla­van, za­hva­lju­ju­ći svom ra­du i sva­ka­ko za­hva­lju­ju­ći na­šoj pro­fe­si­ji, on je sva­kom tek­stu o se­bi i Vr­tu na­la­zio ma­nu, a o ru­ko­vod­stvu sva­ke no­vin­ske ku­će go­vo­rio je je­zi­kom uli­ce.

Ta­ko i pred kraj, kad je je­di­ni put bio u pra­vu i kad mu je ce­la po­ro­di­ca po­sta­la me­ta me­di­ja iz raz­lo­ga po­zna­tih a uglav­nom tra­gič­nih.

Iste go­di­ne, istog me­se­ca, do­šli su Vuk i naš ju­nak u are­nu. On u Zoo--vrt u Be­o­gra­du, ovaj dru­gi u „Po­li­ti­ki­nu” ku­ću. Sve do ju­če uju­tru bo­rio se sva­ko sa svo­jim ži­vo­ti­nja­ma. Sa­da pr­vi gle­da od­o­zgo, ali, sva­đa­li su se od­u­vek.

– Umro sam pr­vi – sa­mo sam me­ha­nič­ki po­pra­vljen, raz­me­tao se pi­sac.

– Aj ne s..i – on bi obič­no re­kao, ko­la­če­ći one svo­je, pred kraj ži­vo­ta vod­nji­ka­ve, od bo­le­sti, oči.

Jed­no­stav­no ni­je tr­peo da ne­ko bu­de is­pred nje­ga! Ta­kav je čo­vek bio, eto ta­kav.

A da je bio bo­rac, bio je. Do­ka­za­no! Pre­ži­veo je za 28 go­di­na ne zna se ko­li­ko gra­do­na­čel­ni­ka i še­fo­va na­ših ži­vo­ta. Sa svi­ma je bio do­bar kad je tre­ba­lo, a obra­ćao im se na fran­cu­skom ka­da bi pri­me­tio da kli­ze. E, tu je bio maj­stor što se za dru­ge ne bi mo­glo re­ći. On ni­je pao ni­ka­da, naš he­roj kad je pao – raz­bio se!

Pri­čao je svo­joj su­pru­zi kroz san: A ka­da sam se raz­bio shva­tio sam za­što je on op­stao to­li­ke go­di­ne: Po­što sam na ta­la­su de­mo­krat­skih pro­me­na mo­rao da na­pu­stim „Po­li­ti­ki­nu” ku­ću, ni­sam mno­go bri­nuo jer sam znao da me če­ka uhle­blje­nje kod pri­ja­te­lja. Me­đu­tim, pri­ja­telj je re­kao: 

– Vi­di, ni­je zgod­no da sa­da do­đeš ov­de, raz­u­meš? 

– Raz­u­mem! 

Ni­je mi dao ni ka­ve­ze da či­stim. 

Ta­kav je čo­vek bio, eto ta­kav. 

Mu­dar, iz­me­đu osta­log.

Do­če­ki­vao nas je na te­ra­si iz­nad ži­ra­fa kao kralj ži­vo­ti­nja, što za­tvo­re­nih, što nas na slo­bo­di, za ko­je se ni­je zna­lo ka­da i za­što bi­smo mo­gli da bu­de­mo kon­fi­ni­ra­ni. Jer svi nje­go­vi go­sti (ni­kad ni­ko ni­je pla­tio pi­će u Vr­tu) bi­li su ili po­li­caj­ci ili lju­di slo­bod­nog, dru­ga­či­jeg du­ha od dru­gih.

Po­sle jed­ne su­bot­nje se­an­se, ka­da smo se oko je­dan ra­zi­la­zi­li, na­mer­no sam ostao do kra­ja i re­kao mu:

– Da­nas nas je bi­lo osam­na­e­sto­ro, bar po­lo­vi­na su bi­li po­li­caj­ci. 

– Vi­še – re­kao je.

A šta bi re­kao za ovo­ga Ha­ra­di­na­ja, ili šta bi mu ura­dio... Ne bih smeo da vam ka­žem, jer ni­je, mi­slim, pri­hva­tlji­vo. 

Vre­me­plov, 

2. 11. 1999. go­di­ne

Se­ća­te li se ka­ko je po­če­lo?

Pa, u Oval­nom ka­bi­ne­tu Pred­sed­ni­ka SAD. Mo­ni­ka Le­vin­ski je isi­sa­la mo­zak Bi­li­ju Klin­to­nu. 

Nje­mu se ta­da ja­vi­lo ne­što s ne­be­sa, umi­slio je da je u bo­ži­joj mi­si­ji na Ze­mlji, kre­nuo je da me­nja i stva­ra.

Ta­ko je stvo­rio Šip­ta­ri­ma dr­ža­vu. 

Iz­da­le­ka ona vi­še li­či na no­vi no­sač avi­o­na ame­rič­kih voj­nih sna­ga, me­đu­tim, to po­sa­du ni­je ome­lo da ima i pred­sed­ni­ka i par­la­ment, ma ko­li­ko to sa stra­ne ne­stvar­no de­lo­va­lo...

Da­kle, vi­de­li smo ka­ko je ta­da naj­moć­ni­ji čo­vek na sve­tu iz­gu­bio ra­zum. Bi­lo je do­volj­no sa­mo da ga Hi­la­ri od­bi­je od po­ste­lje te da on pro­na­đe onu sa­rad­ni­cu što je ru­žna kô po­ziv za voj­sku i ima usta kô po­če­tak od ča­ra­pe. A za od­šte­tu ko­ju je mo­rao da pla­ti na­šao bi hi­lja­du is­pod Pla­vog mo­sta, i to bo­ljih ri­ba. 

Ka­ko god bi­lo, čo­vek je ta­da od­le­pio i re­šio da bom­bar­du­je Sr­bi­ju, ze­mlju u ko­joj je sva­ka tre­ća ta­ra­ba sta­ri­ja od Ame­ri­ke, dr­ža­ve u ko­joj sva­ko ko zna ime oca do­bi­je ple­mić­ku ti­tu­lu...

Pri­ča ko­ja je po­če­la za­bav­no, pa se kao kod Šek­spi­ra zbog lu­di­la za­vr­ši­la tra­gič­no, ono­mad je pri­ve­de­na kra­ju. 

U cen­tru Pri­šti­ne po­dig­nut je spo­me­nik Mo­ni­ki­nom opu­šku... 

Komentari4
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Slavica
Pa bolje oni da ga puste nego mi. U nasem pravosudju svi slucajevi zastarevaju. Ovako imamo na koga da se ljutimo.
Marko B.
Trebao si da zaključiš slikom,kako naš vodja Alek plače,a Bili ga timari po ledjima...
Gutarevic
Zadnja recenica je antologijska. Svaka cast.
Sandra
Fenomenalan text, zoo vrt je makar uređena sredina....a životinje današnje osione.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.