Nušićeva emotivna rašomonijada
Kako sam krenula, sa Nušićem ću još malo biti na „ti”, glasio je komentar Nele Mihailović na poziv reditelja Jagoša Markovića da tumači lik Vide u „Ožalošćenoj porodici” našeg poznatog komediografa, komediji o porodici koja iščekuje otvaranje testamenta. Premijera ove predstave biće izvedena 18. januara 2018. godine na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, a u glumačkoj podeli su još Saša Torlaković koji tumači Agatona Arsića, Radmila Živković kao Simka, Danica Maksimović u liku Sarke.
U ekipi su i Nebojša Dugalić, Vanja Ejdus, Aleksandar Srećković, Dušan Mateić, Slobodan Beštić i Suzana Lukić. Jagoš Marković potpisuje i izbor muzike, a u autorskom timu su i Molina Udovički Fotez dramaturg, Matija Vučićević scenograf, Maria Marković Milojev kostimograf…
Presudila je, priča Nela Mihailović, želja da radi Nušića, grotesku i da ode od sebe, odnosno da se publici predstavi u drugačijem svetlu, budući da je na sceni matičnog Narodnog pozorišta u Beogradu publika gleda u likovima: Rajne Maretić Dolske, Gospođe Zelenkićke, Liz, Elizabete, Anđe... Ali i činjenica da je na početku karijere radila „Ožalošćenu porodicu” u režiji Radoslava Zlatana Dorića kada je tumačila lik Danice. Otuda i ne čudi što sve Nušićeve replike Nela Mihailović zna napamet.
Proteklu sezonu ova glumica je završila sa dve premijerne predstave: Šekspirovim „Ričardom Trećim” u režiji Snežane Trišić i Nušićevim „Sumnjivim licem” u režiji Andraša Urbana.
– Imam ogromno poštovanje prema Nušiću, praktično odmah posle „Sumnjivog lica”, evo radim „Ožalošćenu porodicu”, a pre toga sam se „borila” sa Šekspirom. Šekspir i Nušić? Raditi takve klasike je i te kako važno za glumca mojih godina. U susretu sa Šekspirom, a dugo se sa njim nisam sretala, na probama se svaki dan izgovaralo koliko je to veliki pisac i zašto toliko traje. Razlika između Šekspira i Nušića, dva velika pisca, prvog koji traje vekovima, drugog koji traje vek i više, delikatna je. Šta je razlika: Šekspir je ogroman zato što ga govorimo u stihu. Jako je važno koliko smo potkovani na akademiji jer se tamo uči zanat i Ljiljana Mrkić Popović je umela da nas nauči scenskom govoru, što je jako važno za Šekspira – kaže Nela Mihailović i dodaje:
– Šekspir napiše ono što hoće da kaže, nema kod njega skrivenih namera i podteksta. On je jako specifičan koliko god smo pokušavali da mu pronađemo nešto ispod, u smislu jedno govoriš, drugo misliš teško je išlo. Toliko eksplicitno, mudro i sažeto do srži perfektno ti ponudi da izgovoriš njegovu misao. Zato je Šekspir težak, ono što kažeš to i misliš: dakle on je sam uradio taj posao. A Nušić je pisac kakav smo i mi narod i naš mentalitet. On da repliku, na jedan način je govoriš, gledaš na drugi, treći misliš. Ovo što onaj neko čuje u gledalištu je nešto četvrto... Kaže nama u jednom trenutku Jagoš Marković: „Ova porodica svoje emocije šalta na keca. Šalta se na krv i nož, budući da svi jako brzo misle. Sledeće sekunde su svi skupljeni protiv određene osobe”. Svoje emocije toliko brzo smenjuju i zato, kako kaže Marković „Nušića ne mogu da igraju i razumeju do kraja ni Nemci ni Englezi”.
Pred Nelom Mihailović, ali i celim glumačkim ansamblom, delikatan je posao budući da je ideja reditelja da se radi precizno, disciplinovano, tačno, a da se izvuče emotivna rašomonijada koja je tako specifična za naš mentalitet i samog Nušića.
– Upravo zato je Nušić i zahvalan za glumce, jer su njegovi karakteri bogati i raznobojni. Svaki lik ima po 15 slojeva, svaki postupak, reč, misao. I onda Nušić izlazi u najlepšem sjaju, čuje se to njegovo bogatstvo – otkriva Nela Mihajlović uz napomenu da se „Nušić toliko učitava u ovo naše vreme. On je svevremen, i tako će da izgleda na sceni”.
Nela Mihailović danima unazad na probama u nacionalnom teatru otkriva karakter svoje Vide.
– Budući da nam Jagoš Marković na probama često pominje Pikasa i kubizam, svima nam je jasno da hoće karaktere koji su spolja iskrivljeni, zaoštreni u špic i raskošno obojeni. Vida je mala žena, ali koliko god se otimali, sve žene su kod Nušića jake. Tokom procesa rada došli smo do saznanja da su žene u tim ključnim situacijama uvek prve, a da je iza njih njihov muškarac, čovek, koliko god delovao dominantnije. Žena su te koje vuku konce. Vidin muž Tanasije, igra ga Aleksandar Srećković, krupan je, snažan i glup. A Vida je mala, nikakva, grbava, ružna u svom telu, ali brzo misleća žena. Ona je uzbudljiva, muž je bije, ali kada ona skoči da brani svog muškarca pobila bi ih sve – kaže nam.
Glumica dodaje da je odrasla u vrlo patrijarhalnoj sredini i da je njen otac bio veliki autoritet, stub porodice koju su činile četiri žene: njena baka, majka, sestra i ona.
– Pamtim ga kao strogog oca, ali bez žene pored sebe teško bi bio autoritet. Negde pokušavamo da provučemo i tu ideju da autoritet muškarca uspostavlja žena – zaključuje Nela Mihailović.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


