Čuvari baštine srpskih predaka
Bilo je tri sata posle ponoći. Iznajmljeni kombi je parkiran u Vasinoj ulici u centru Beograda. Šestoro ljudi u prtljažnik pakuje foto-aparate, kamere i drugu opremu za snimanje. Spremni su za put. Odredište: Peć. Godina: 2007. Reklo bi se da je u tim okolnostima „malkice” rizično uputiti se u srce Metohije. Međutim, za entuzijaste iz Udruženja „Srpsko blago” nema ni straha ni prepreka. Ovi posvećenici od 1998. istrajavaju u misiji koju su sami sebi dodelili – fotografisanje i snimanje srpskih crkava i manastira i stvaranje digitalne arhive ovdašnjeg kulturnog nasleđa na svom sajtu. Zahvaljujući njihovom trudu, čitav svet se klikom miša može upoznati sa hramovima koje su obišli.
Ovu godinu, u kojoj slave dve decenije, dočekali su s impresivnim referencama. Od kamena u porti do freski na vrhu kupole, kompletno su „pokrili” dvadesetak hramova – Studenicu, Ravanicu, Mileševu, Manasiju, Sopoćane, Dečane, Gračanicu, Pećku patrijaršiju... A njihove fotografije nalaze se u udžbenicima istorije, brojnim monografijama, najrelevantnijim svetskim vizantološkim časopisima, arhivama Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti, ali i najčuvenijih američkih univerziteta kakvi su Prinston i Harvard. Neki od njihovih snimaka su nedavno ukrasili i kalendar kojim je „Politika” darivala svoje čitaoce.
Jasno je otuda da poduhvati „Srpskog blaga” ni slučajno nisu amaterizam, iako svako od desetak „terenaca”, koliko ih je u Udruženju, obilazak svetinja podređuje svojim redovnim poslovima. Da su puki hobisti, najzad, ne bi se samo s pomenutog puta u Peć 2007. vratili s blizu 6.000 snimaka i video-zapisa iz kompleksa tamošnje patrijaršije!
Tada je sa njima prvi put krenula Gordana Kelić, istoričarka umetnosti, trenutno doktorand Filozofskog fakulteta u Beogradu. Naučno interesovanje za nacionalnu srednjovekovnu umetnost motivisalo ju je da se priključi ovim čuvarima pamćenja i do danas ostane u njihovom timu.
„Tom prilikom, u Peći smo sedam dana fotografisali. Nismo izlazili van manastirskog kompleksa. Nigde se i nije moglo bez pratnje. Fotografisanje smo počinjali oko osam ujutru i često smo završavali daleko posle ponoći”, objašnjava ona.
U njen domen spada i planiranje terenskih aktivnosti „Srpskog blaga”, u kojem ima i zvanje programskog direktora.
Kako kaže, to je samo formalna funkcija jer je reč o neprofitnom udruženju. Ali, najviše voli da zgrabi svoj „kanon” i s kolegama se uputi na odredište. Tome prethode dugotrajne pripreme – od upoznavanja s postojećom dokumentacijom o kulturnom dobru i njegovom arhitekturom, preko izbora opreme, do organizovanja prevoza i smeštaja.
„Svaki odlazak na teren je iskustvo za sebe. Uvek se dešavaju peripetije s vremenom ili ljudima jer retko kad krenemo svi desetoro. Kad je reč o opremi, gledamo da stalno budemo u toku s tehnologijom. Osim foto-aparata i kamera, odskora imamo i dron, kojim smo načinili snimke Studenice iz vazduha. Posedujemo i montažnu prenosivu skelu visoku 16 metara, kao i teleskopsku čeličnu šipku na koju se montira foto-aparat. Tako se mogu uslikati najnedostupniji delovi. Takođe, na našem sajtu smo uveli i odeljak u kojem omogućavamo posetiocima virtuelnu turu kroz pojedine manastire”, ističe Gordana Kelić.
Razni su načini na koje ovi entuzijasti idu na put: od rentakara, preko iznajmljivanja kamiona ako se nosi skela, do kombi prevoza. Na terenu, noće u manastirskim konacima, privatnom smeštaju ili kućama meštana.
„Domaćini nas dočekuju otvorenog srca i ispružene ruke. Nikada nismo imali nikakvih problema, a u crkvama i manastirima su nam izlazili u susret čak i kad bismo radili do duboko u noć. Veliku podršku imamo od SPC. Sarađujemo takođe i s kolegama iz institucija zaštite kulturnog nasleđa”, navodi naša sagovornica.
Neprijatnosti nije bilo, ali izazova nije manjkalo.
„U manjim hramovima, svedenost prostora otežava fotografisanje. S druge strane, često koristimo i merdevine za manje dostupna mesta. Tako se na snimanjima dešava da stojimo na visokim merdevinama na jednoj nozi kako bismo doprli do pojedinih detalja. Često nas stigne i umor, pa je jedan kolega u Dečanima zadremao na skeli usred fotografisanja”, s osmehom priča Gordana Kelić.
U arhivu na sajtu ne pohranjuju sve snimke koje donesu, već samo probrane, kojima su najzadovoljniji. Selekciju i digitalizaciju olakšava to što su pojedini članovi terenske ekipe „Srpskog blaga” po struci programeri i elektroinženjeri, zaduženi za postavljanje arhive na sajt.
Za 11 godina u „Srpskom blagu”, Gordana je obišla Peć, Dečane, Veliku Hoču, Studenicu, Lipljan... Prošle godine su snimali crkvu posvećenu Blagoveštenju u selu Karan kod Užica, poznatu kao Bela Crkva Karanska. Neke lokacije su obilazili u više navrata kako bi imali najaktuelnije snimke jer, kako napominje Gordana, dokumentovanje nasleđa je prvi korak ka njegovoj zaštiti pa je važno da se stanje spomenika kulture redovno prati.
„Osim toga, kako tehnologija napreduje, mi postajemo nezadovoljni snimcima koje smo načinili pa odlazimo da napravimo nove”, dodaje ona.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


