Pravo nije trpelo Lazin poetski jezik

U predgovoru Kostić ističe: „Valjalo je... izmijeniti našu dosadašnju pravničku terminologiju, a kad se već menja, to ne smije biti polovno, nego se mora predrugojačiti stubokom, valja je izjednačiti sa sadašnjim naprednijim i narodnijim književnim jezikom, valja je staviti na čisto narodnu osnovu, jer ta je jedina osnova stanovna, te joj nema više znatnije promjene, dok je naroda i jezika mu. To nije bila mala muka. I Bog zna kako bih je i da li bih je premučio, da nijesam našao tri silna pomagača. Jedan bješe živi narodni govor; drugi bješe starinski narodni jezik iz našijeh spomenika; treći bješe glavom dr. V. Bogišić i njegov Imovinski zakonik.”

– U ovih nekoliko redova Kostić je sažeo svoj intelektualni i stvaralački kredo kojim se rukovodio preuzimajući tako zamašan posao po nalogu Isidora Kršnjavog, ministra prosvete u vladi bana Hedervarija. Pred sobom je za uzor imao, kako sam ističe, Bogišićev Opšti imovinski zakonik, čija je sadržina utemeljena na običajnom pravu i na jezičkoj matrici zasnovanoj na narodnom govoru. Knjaz Nikola je dao nalog Bogišiću da kodifikuje običajno pravo Crne Gore i prilagodi ga potrebama novog vremena, i to tako da se „glavna pažnja skrene na narodne pojmove o pravdi, na običaje, predanja i na žive potrebe crnogorskog naroda” (iz Ukaza povodom stupanja na snagu samog Zakonika od 25. marta 1888). Ovakav zakonodavni poduhvat je bio sasvim u skladu sa tada vladajućom Savinjijevom istorijskopravnom školom, koja je u narodnom duhu (Volksgeist) videla glavni činilac u formiranju važećeg prava, pa i terminologije koju će zakonodavac usvojiti – objašnjava profesor Bujuklić.

Pošto je Kostić bio dosledni sledbenik ovog učenja, kao vrstan poliglota, doktor pravnih nauka i dobar znalac svoga jezika, smatrao se sposobnim da se upusti u poduhvat stvaranja sasvim nove terminologije, koja bi već postojeću „stubokom predrukojačila” (izmenila iz temelja).

Sa koliko ozbiljnosti se on prihvatio tog zadatka, vidi se i iz teksta pod nazivom „Nešto o današnjem stanju našega književnoga jezika uopće, i osobito o našoj pravničkoj terminologiji (prilikom prijevoda Dernburgovih Pandekata)”, koji je najverovatnije održao aprila 1895. godine u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

– U toj akademskoj besedi, kao i kasnije u predgovoru pomenutog prevoda, Kostić pominje nemačke, francuske, engleske i ostale najnovije enciklopedijske rečnike, dok, s druge strane, citira Vukov Rječnik (1852), Daničićev Rječnik srpskih starina (1863), Miklošičev Lexicon paleo-slovenico-graeco-latinum (1862–1865), srednjovekovne povelje, Dušanov zakonik, a Bogišićev pravnojezički opus mu je temeljna ideja vodilja – kaže dr Bujuklić.

Kostić se konsultovao i sa drugim uglednim lingvistima, pogotovo sa najuglednijim hrvatskim „jezikoslovcem” Vatroslavom Jagićem. Koliko je ovaj poštovao Kostića, vidi se iz činjenice da mu je 1905. godine ponudio saradnju na izradi „Enciklopedije slovenske filologije”, čiji je bio glavni urednik po nalogu Carske ruske akademije.

– Formalno gledano, i hrvatski profesori prava se pozivaju na Bogišića, objavljuju njegove radove u „Mjesečniku”, prihvataju postulate istorijskopravne škole, ali u konkretnoj „izvedbi” tih načela, dolazi do spoticanja oko toga koji od dijalekata zaslužuje da postane književni jezik, koji su termini adekvatniji za označavanje odgovarajućih pravnih pojava, koji od balkanskih naroda ima izgrađeniju pravnu terminologiju, kao i mnoga druga otvorena pitanja. Upravo je zato ideja Laze Kostića da temeljno izmeni dosadašnju pravnu terminologiju, i to usred hrvatskog kulturnog prostora, dovela ovog srpskog pesnika na balkansku vetrometinu jezičkih sučeljavanja i nadgornjavanja, zadojenih politikom i nacionalističkim strastima. Profesori prava sa zagrebačkog Sveučilišta svakako mu nisu mogli dopustiti da ostvari takav svoj naum – kaže profesor.

Kostićev kritičar, zagrebački profesor Luka Marjanović, posebno mu prigovara što se nije dosledno držao bar Bogišićeve terminologije iz crnogorskog Imovinskog zakonika nego je, kako tvrdi, upotrebljavao arhaizme, lokalizme, provincijalizme, rusizme, veštačke kovanice, kao i jezičke konstrukcije koje više priliče pesničkom, nego pravničkom izražavanju: „Zakonodavac i pisac znanstvenih pravnih djela moraju se služiti jezikom i stilom ozbiljnim, suhoparnim, bez floskula i pjesničkih primjesa. Na mnogim mjestima zabrazdio je g. prevodilac u nehotičnu ili promišljenu afektaciju, pa postaje tako i onde nerazumljiv, gdje se čini da je mjesto posve lijepo, dapače pjesnički prevedeno. Tako na pr. lijepo se kaže u pjesmi ’službu služiti’, ’lov loviti’ itd., ali pravnik ne smije reći ’tužbu tužiti’, ’tužena tužba’ i sl.”

Ponekada je Kostića zaista ponela literarna inspiracija, pa je pravnički tekst zadobijao pesničku odoru, pa čak i usklađenu rimu:

„Tužbena prava prestaju kad im ugine osnovno pravo. Osušio im se korijen. No imaju i takovi razlozi prestanku koji, bar kako Rimljani mišljahu, počinju u tužbenom pravu te potiru korijen tako reći s lista” ili „Zastara se rve sa pravima koja po sebi nijesu skučena na vrijeme te valja da žive u nedogled, ali prigovor zastare prekine im vijek”.

Kostić se zalaže za uvođenje arhaičnih reči na mesto već postojećih, poput termina „vavijest” (umesto pojam) i „udržina” (umesto sadržina), pa otuda, na primer, naslov poglavlja „Pojam i sadržina susvojine” glasi „Vavijest i udržina suvlaštine”. Pravno lice je „nelični imaonik”, potomci su „natražak”, ostavilac je po njemu „odumrtnik”.

– Smatra da je neophodno zameniti već odomaćeni naziv „dužnik” narodnim terminima „rukodavac, rukodavalac ili rukodavnik” (koje pronalazi u Boki), pa čak i da se prihvati „rukodaće” za zajam, jer to je po njemu „pravi folklore” (kako on naziva izvorni narodni govor, koristeći uvek latinicu) – kaže dr Bujuklić.

Po Kostiću je pravni posao sklopljen ako je „uglavljen”, a može se i „razvrći”, odnosno raskinuti („Što dvojica uglave, ista dvojica i razvrći mogu”, čl. 1024 Bogišićevog zakonika), dok se u naslovu „Izdava vlaštine sudačkom presudom” koristi terminom iz čl. 108 Dušanovog zakonika, kao i naziv „pristav” za sudskog službenika iz čl. 50, a za lopova koristi termin „tat” (iz čl. 116 Dušanovog zakonika) ili „lupež” (staroslovenska reč koja se odomaćila u narodnom govoru u značenju „propalica”), dok se kod razloga za umanjenje građanske časti (infamija) koristi čistim narodnim govorom: „obrtno kurvanje” i „svodničenje”.

– U svakom slučaju, Kostić je imao plemenitu želju da doprinese zbližavanju ova dva etnički bliska naroda i otuda se svrstao u onu plejadu umnih glava toga doba, poput Vuka, Bogišića, Jagića, Miklošiča i drugih, koji su smatrali da Srbi i Hrvati govore jedinstvenim jezikom, koji treba da bude kohezivno tkivo za njihov „suživot”, a ne za razdore i podele – ističe profesor Žika Bujuklić.

Nastaviće se