Vidi ili pobedi u Vajku
Ovogodišnji turnir u Vajk an Zeu bio je poseban iz dva razloga: prvi je obeležavanje retkog i jedinstvenog trajanja – 80 godina redovnog održavanja od 1938. (izuzev 1945.), a drugi – neočekivano dobar rezultat naturalizovanog Holanđanina, Aniša Girija.
Već posle prvih nekoliko kola se naslućivalo da je Giri posebno inspirisan i da Holanđani mogu da se nadaju trijumfu svog šahiste posle 33 godine od titule Jana Timana, 1985. Nagli porast interesovanja mogao je da se primeti po neuobičajenoj gužvi u sportskoj hali De Moriar, gde se održavao turnir.
Ranijih godina, kretanje ljubitelja šaha po sali, radi praćenja svih partija, nije predstavljalo problem, dok je ove godine to praktično bilo neizvodljivo zbog prevelike gužve.
Da bi to izbegli, posmatrači su odlazili u veliku salu na drugoj lokaciji (sala u hotelu Hoge Duin ili sala u Heliomare Dor, zavisno od dana u nedelji), ali i tu je bilo previše gledalaca. Sva sedeća mesta su bila zauzeta, a veliki broj ljudi sa strane činio je neprobojni bedem (Holanđani su po visinu među rekorderima u Evropi) za zakasnele posmatrače.
Analize partija uživo vodili su naizmenično velemajstori Paul van der Steren i Genadij Sosonko, te intermajstor Hans Bem, uz aktivno učešće posmatrača. U štampi i televiziji, zbog odlične igre Girija, davan je neuobičajeno veliki prostor za redovne izveštavaje, što ranijih godina nije bio slučaj, pa je cela nacija dovedena u stanje iščekivanja trijumfa Girija, koji je tokom ovog turnira izrastao u ljubimca i idola.
Gradić Vajk an Ze nalazi se na obali Severnog mora, sa koga duva izuzetno hladan i jak vetar. To je uzrokovalo primetan fenomen – puste ulice, a prepuni kafići, restorani, hoteli i turnirske sale. Kada iz takve ulice otvorite vrata bilo kog lokala, nailazite na iznenađujuću, potpuno šahovsku atmosferu. Lokali su puni dobro raspoloženih ljudi, koji za stolovima, pored pića ili jela, uglavnom igraju šah. Onda se okupe kibiceri i tako započinju šahovska druženja. U svakom restoranu nalaze se brojne garniture, vaše je samo da obezbedite partnera, što nikad nije problem. To su dani za šahovsku maksimu „Jedan smo rod”, koja možda nigde nije nigde tako očigledna kao ovde, za vreme A i B turnira, te masovnog opena.
Naši velemajstori odavno nisu na glavnoj sceni, ali su deo lepe istorije Vajka. Prvi Jugosloven koji je ovde igrao, 1952, bio je prvi srpski velemajstor Bora Kostić. U dugom trajanju glavnog turnira on i dalje drži jedan rekord, kao najstariji velemajstor koji je ovde igrao, tada sa punih 65 godina. Od naših šahista, u zlatnu knjigu pobednika upisivani su: Borislav Milić (1955), Aleksandar Matanović (1957), Borislav Ivkov (1961), Petar Trifunović (1962) i Ljubomir Ljubojević (1976).
U Vajk an Zeu, u jednoj sali u istom trenutku igraju: aktuelni svetski prvak Karlsen, dva eks-prvaka Kramnik i Anand, svetska prvakinja Hu Jifan, plejada vrhunskih asova i mladih nada, zajedno sa još 600 amatera na otvorenom turniru. Prati ih oko 1.500 šahovskih zanesenjaka iz celog sveta, za koje je poseban doživljaj da su zajedno sa gore pomenutim asovima.
U pročelju sportske hale, na zidu je ispisana rečenica velemajstora Benta Larsena, pobednika 1960. i 1961, „Obični ljudi treba da vide Napulj pre no što umru ... ali velemajstor mora prvo da pobedi u Vajk an Zeu”. Možda tu treba dodati da svaki ljubitelj šaha treba bar jednom da dođe u Vajk i doživi tu jedinstvenu šahovsku atmosferu.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


