Subota, 04.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Srebrna mekoća slatke vizije sveta

U pariskom muzeju Marmotan posetiocima se do 8. jula otvara čudesan Koroov svet boje i harmonije u kojem mlada devojka postaje prava poetska meditacija
Srebrna mekoća slatke vizije sveta
Жан Батист Камиј Коро: „Жена с бисером”, суптилна варијација Ђоконде

Specijalno za Politiku
Pariz – Johanes Vermer (1632–1675) bio je veliki holandski slikar ženske figure, i to ne one realne već one idealne, zamišljene na osnovu više modela. Na slici, uvek eteričnoj, vlada gotovo religiozna tišina, s mesta gde nevidljiva nit razdvaja svetlost od senke, u potrazi za iskrom što bića i stvari preobražava, a banalnost potresa i zadivljuje. U trenu jednog treptaja prostor postaje složena alhemija svetlosti, njegovih omiljenih boja – pruskog svetloplavog i limun žutog, neretko u kontrastu s crvenom. Devojke same, stoje ili sede, čitaju ili pišu pisma, sviraju na muzičkim instrumentima, bave se običnim poslovima, u potpunom skladu perspektive, forme i boje, u pokušaju da se kroz nepomičnost svakodnevnih prizora zaustavi vreme.

Na malom, ali neodoljivom platnu „Pletilja čipki”, crveni i beli konac vire iz torbice za pribor, prelivajući se u zelenkasti tepih. Na onom još poznatijem, „Devojka s bisernom minđušom”, „Đokonda sa severa”, kako je nazivaju, zrači toplinom, u cvetu svoje drske mladosti, gledajući u isti mah i zagonetno i nežno, s egzotičnim, plavim turbanom na glavi, a beli odsjaj njenih zenica i bisera na minđuši, svetle iz polusenke.

Vermerov svet svetla nadaleko je čuven, ali je mnogo manje čuven onaj Žana Batista Kamija Koroa (1796–1875), majstora francuskog slikarstva 19. veka, inspiratora i preteče impresionista, savremenika Engra i Manea, suviše olako svedenog na vrsnog pejzažistu. U pariskom muzeju Marmotan, u otmenom 16. arondismanu, prozvanom i Muzej Monea gde je i njegovo remek-delo „Izlazak sunca”, posetiocu se do 8. jula 2018. otvara čudesan Koroov svet boje i harmonije u kojem mlada devojka postaje prava poetska meditacija. Muzej koji originalnim i neobičnim postavkama stalno iznenađuje, izložbom „Slikar i njegovi modeli” autora Sebastijana Alara, baca potpuno novo svetlo na umetnika čije je slikarstvo Apoliner nazvao „neuporedivom srebrnom mekoćom izvesne slatke vizije sveta”.

Kolekcija od šezdesetak ostvarenja, otkrivenih posle slikareve smrti, za ovu priliku pristiglih iz javnih i privatnih zbirki Evrope i SAD, onaj je i majstorov najintimniji i najmoderniji deo stvaralaštva, ali i onaj dugo skrivan u polutami ateljea, iz njegovog straha da neće biti shvaćen, a koji je Edgar Dega posebno poštovao. Melanholične devojke koje čitaju, sviraju ili sede ispred štafelaja, žene u modi, nage ili pored fontane, kao i varijacije antičkih ženskih likova, zapravo i nisu modeli već impresije koje kao da trepere, nejasne poput uspomene. On ih slika da bi im odmah potom crte izbrisao, u težnji da ih niko ne prepozna i da bi dočarao upravo ono što je neuhvatljivo.

Slikar, ambivalentan i kompleksan, lirski romantičar, na međi između romantizma i realizma, u stilu „sve se kreće, ništa se ne pomera”, kroz sveopštu vibraciju stvara likove, kako one iz sopstvenog života tako i one sasvim izmaštane, od kojih je najpoznatija „Žena s biserom”, suptilna varijacija Đokonde koja se naročito dopadala predsedniku francuske vlade Žoržu Klemansou, za razliku od Leonardove. Mada sve te mlade žene, čudni aktovi usred pejzaža, nadahnuti Đorđoneom i Ticijanom, spojevi devojke i prirode, nage, na travi ispružene ili ukrašene neobičnom orijentalnom odećom, „Marijeta ili rimska odaliska”, „Bahantkinja s panterom”, „Devojka u roze suknji” u čistoj igri boje i prozračnosti, u stvari, i ne nose neku poruku.

Vermerov izum sopstvene „camere obscure” kroz koju je stvarnost umetnik sagledavao sasvim drugačije od svojih prethodnika, proizvodeći na platnu pravi mozaik boja, čudan bljesak modernosti usred 17. veka, na izvestan način može da se uporedi i sa Koroovim poigravanjem malim apstraktnim, geometrijskim potezima četkom, gotovo impresionističkim, nadahnutim bezimenim, senzualnim modelima, u zaustavljenom pokretu, poput „Prekinutog čitanja” ili „Dame u plavom”, dame koja je i konačni domet njegovih hromatskih istraživanja, ali i samo oličenje izložbe na plakatu koji posetioca dočekuje na ulazu.

Komentari3
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Sasa Trajkovic
Draga Ivana ... napisao sam " nažalost " ili na sreću u muzejima... tačno je da danas sve i svašta nosi prefiks ART pa se to malo od pretertane komercijalizacije otrcalo, klasična umetnost je negovala kult LEPOTE i zato je zaslužila da se nalazi kao eksponat u kolekcijama i muzejima, savremena umetnost nosi jednu novu estetoku " NOVOG " vremena i nekih novih medija slažem se ALI sa ESTETSKE ne umetničke tačke gledišta ONA je sve.... samo ne LEPA. Rećiće TE da je to subjektivna stvar ali u estetici je malo toga subjektivnog sve u svemu videćemo da li će ovo vreme recikliranja starih IZAMA završiti u muzejima ili na djubrištu ISTORIJE.
Sasa Trajkovic
Divno, žene su simbol lepote i večita inspiracija umetnicima. Mode su se menjale ali lepota žene nije bila u haljinama ili šminki već u putenosti, čulnosti i senzualnosti koja izbija iz njenog pogleda... Nažalost u vremanima u kojima živimo umetnost radije pronalazi lepotu u wc šolji ili nekim atributima urbanog uvidu nekakve kvazi umetnosti INSTALACIJA a u stvari je reč o anti umetnosti. Klasično slkarstvo i poimanje estetije kao mera-proporcija, sklad-harmonija je nažalost ostala samo u muzejima.
Ivana
Kod savremene umetnosti akcenat je na ideji i poruci a ne samom delu. Mislim da umetnost mora da se menja jer se menja svet oko nas. Vi se cini mi se zalazete da su stvari isklesane u kamenu. Impresionisti su bili revolucionarni u vreme koje su nastajali i ljudi su o njima mislili upravo ovo sto vi sad mislite o instalacijama.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.