Jasenovac: Ko beži od istine

Kao kustose Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, ali pre svega kao ljude koji na korektan i častan način nastoje obavljati svoj posao, zgrozio nas je skandalozni tekst profesorice Mile Alečković-Nikolić, članice Predsedništva Kongresa Srba Evrope, posvećen događajima na nedavnoj komemoraciji žrtvama ustaškog logora smrti u Jasenovcu, u kojem između ostalog poziva na javni linč nas kao autore knjige „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac”. Reči koje su u tom tekstu napisane publikovanjem u listu „Politika” predstavljene su široj javnosti, pa stoga na njih želimo, takođe, dati javan odgovor. Pri tome ćemo se ovde osvrnuti samo na one delove teksta u kojima autorica neistinama i lažima nastoji raspaliti javnost, odnosno produkovati erupciju mržnje i novih netrpeljivosti. Kada u vidu imamo ove činjenice onda nas ne treba čuditi zbog čega je oštrica mržnje uperena upravo prema nama koji na sve moguće načine kroz svoj rad nastojimo vratiti izgubljeno poverenje među ljudima, odnosno pronaći zajednički jezik u različitim pitanjima koja u kontekstu problematike Jasenovca opterećuju ljude i neljude s različitim pogledima na to.

Spomenuta profesorica Alečković-Nikolić u svome tekstu već na početku govori o tome kako su joj ove godine na komemoraciji u Jasenovcu „dali” knjigu „Jasenovac – pojedinačna žrtva” i navodi sledeće: „Već sam naziv te knjige je nedopustiv, jer želi da se stvori utisak da je reč o nekom haotičnom stratištu, a ne o organizovanom genocidu. Reći da je reč o ’pojedinačnim žrtvama’ klasično je bežanje od istine...”.

Kao prvo, mi profesorici Alečković-Nikolić nismo „dali” knjigu nego smo je poklonili SEDEP-u u Parizu, kao što je poklanjamo svim srpskim, romskim, židovskim te verskim organizacijama, arhivima, muzejima, organizacijama SUBNOR-a, odnosno svima onima koji na području Srbije, Hrvatske i BiH okupljaju oko sebe veći broj ljudi kako bi se podaci u Popisu žrtava mogli proveravati, odnosno kako bi barem neke greške i nedostatke do objavljivanja njenog drugog izdanja otklonili. Isto tako, naziv knjige nije „Jasenovac – pojedinačna žrtva” već „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941–1945–1. izdanje”. Očigledno da profesorica nije bila u stanju, ili nije htela, preneti stvarni tekst sa korica knjige „Jasenovac – žrtva je pojedinac”. Na koricama smo se odlučili da istaknemo jednu misao koju je upravnica JUSP Jasenovac Nataša Jovičić u predgovoru knjizi istakla u opširnijem obliku: „Žrtva je pojedinac. Osoba. Osobnost. Osobno ime je puno više nego znak raspoznavanja, ono je jedna od bitnih dimenzija individualnog. Imenovati znači pozvati u postojanje, baš kao što je u prizvanom imenu stvarna prisutnost...”. Dakle, ne radi se o tome da se želi „stvoriti utisak da je reč o nekom haotičnom stratištu, a ne o organizovanom genocidu”, niti da je pričanje o pojedinačnim žrtvama „klasično bežanje od istine” kako nam maliciozno profesorica Alečković-Nikolić želi imputirati.

Nadalje, profesorica pogrešno navodi kako smo mi urednici knjige. Nikakvi mi urednici knjige nismo već njezini autori, ljudi koji su protekle tri godine neprekidno prikupljali podatke o ubijenima u ovom najzloglasnijem ustaškom logoru, i koji to i danas čine. U knjizi je do 31. 8. 2007. prikupljeno 72.193 imena žrtava, danas (30. 4. 2008. u 12.00 sati) ih imamo 73.440, a sutra možda već nekoliko više. Ova knjiga nije objavljena kako bi se neko naslađivao i koristio u propagandne svrhe imena onih osoba koje do sada nismo prikupili, već kako bi imena osoba koja nisu u Popisu bila u njega upisana. Stoga smo pre početka rada na popisu javno pozivali rodbinu i prijatelje jasenovačkih stradalnika da nam se jave. Nekoliko puta smo i u knjizi, i u dopisima javnosti naglasili kako popis nije potpun. Evo samo jednog citata sa 40. stranice spomenute knjige: „Upravo zato što je javan, izložen je kritici i sudu, stoga ponovo pozivamo javnost, rodbinu i prijatelje žrtava ustaških logora Jasenovac da nam se obrate s eventualnim primedbama i dopunama kako bi Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac zajedničkim trudom učinili što tačnijim i potpunijim... Spomen-područje Jasenovac uz svoju muzejsku i obrazovnu delatnost, nastaviće rad i na poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, jer smatramo da je svako ime, svaka osoba koju otmemo zaboravu, garancija da se zlo koje se zbivalo u 1337 dana pakla ustaških logora Jasenovac nikada i više nigde ne ponovi”.

Do kojih granica sežu prostranstva ljudske mržnje najbolje oslikava profesorica Alečković-Nikolić poigravajući se kostima svoje vlastite tetke Ljubice, koju prema njenim rečima, za razliku od druge tetke i oca nemamo upisanu u popis žrtava. Ako prihvatimo ove podatke kao istinite, onda profesorici treba postaviti nekoliko pitanja: Zbog čega imena njene pokojne tetke nema u popisu? Zbog čega se koristi imenom svoje pokojne tetke samo da bi pokazala kako ovaj popis navodno iskrivljava istorijsku istinu, a zbog čega nikome prethodno nije obznanila imena stradalih članova njene familije? Svaki iole razuman čovek kojem je stalo do istine nakon što ne pronađe nekog svog u popisu najpre bi nazvao ustanovu koja je popis izdala i autore koji su na popisu radili da vidi zašto je to tako, odnosno na koji način bi se podaci o traženoj osobi uvrstili u Poimenični popis žrtava logora Jasenovac. Nažalost, maliciozni, zlonamerni i puni mržnje koriste se imenima jasenovačkih stradalnika u propagandne svrhe, kao što to u listu „Politika” čini profesorica Alečković-Nikolić.
kustos Jelka Smreka, kustos JUSP Jasenovac