Sreda, 24.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Raspad rokenrola

Bregović, Đorđević i Štulić su katarzično pojasnili ono što se nije pojavilo u akademskim analizama „veka Jugoslavije”

Bi­lo je dir­lji­vo pre ne­ko ve­če na pro­sla­vi šest de­ce­ni­ja ro­đe­nja vi­nja­ka. Svi­ra­la je „Ri­blja čor­ba”, ma­hom one stva­ri zbog ko­je su di­vi­zi­je JNA osta­ja­le bez za­li­ha kr­vi i ju­go­slo­ven­ske ver­zi­je ko­nja­ka. Ali ne zbog to­ga što su re­gru­ti pu­ca­li jed­ni u dru­ge, već zbog sa­mo­po­vre­đi­va­nja. Se­kli su ve­ne slu­ša­ju­ći „Dva di­na­ra du­že”, cvi­le­ći zbog de­vo­ja­ka ko­je su se span­đa­le s ne­kim dru­gim ti­po­vi­ma, ko­je su pre­tva­ra­le u vo­lo­ve. Mno­gi su se te ve­če­ri se­ti­li svog ti­nej­džer­skog do­ba, ka­da su se zbog Bo­re po­i­sto­ve­ći­va­li s tom ple­me­ni­tom ži­vo­ti­njom. Mi­slim na vo­la, na­rav­no. Voj­ni­ci ko­ji ni­su se­kli ve­ne, na­li­va­li su se vi­nja­kom, pa je bor­be­na go­to­vost di­rekt­no za­vi­si­la od emo­tiv­nog sta­nja du­go­ko­sog Ča­ča­ni­na. 

Na sil­nim okru­glim sto­lo­vi­ma, po­sve­će­nim još jed­nom ro­đen­da­nu, sto­go­di­šnji­ci osni­va­nja Ju­go­sla­vi­je, ar­mi­ja in­te­lek­tu­a­la­ca se u aka­dem­skim ras­pra­va­ma ma­hom slo­ži­la ka­ko je to bio isto­rij­ski pro­ma­šaj, ali bi se u bi­ti mo­glo kon­sta­to­va­ti da su se tvor­ci ve­li­ke ze­mlje po­na­ša­li kao go­sti dok su slu­ša­li Bo­ru. Pre­vi­še su po­pi­li. 

Ako se Ča­ča­nin ak­ti­vi­rao zbog svo­je omi­lje­ne va­tre­ne vo­de, za­što je Go­ran Bre­go­vić ovih da­na oku­pi­rao sve zna­čaj­ne me­di­je kao da ga je za­po­seo duh Alek­san­dra Vu­či­ća? Bre­ga pro­mo­vi­še svoj ve­li­ki kon­cert u Be­o­gra­du, a ka­ko je, kao Mark­sov sled­be­nik, odav­no shva­tio da je pra­vi­lo ka­pi­ta­la da se se­li u pri­vred­ne gra­ne s ve­ćom pro­fit­nom sto­pom, od­re­kao se pa­stir­skog ro­ka i stvo­rio ža­nr ur­ne­be­snog fol­ka, upa­ko­va­nog u ci­gan­sku tru­bač­ku ma­gi­ju, kao mu­zič­ku pa­pa­zja­ni­ju ko­ja je op­či­ni­la svet­sku mejnstrim kri­ti­ku i pu­bli­ku. Front­men „Bi­je­log dug­me­ta”, Ju­go­slo­ven­či­na pr­vog ste­pe­na, za raz­li­ku od Bo­re, ko­ji je mu­ti­rao u Sr­ben­du, kao da je že­leo da iz­ner­vi­ra sve mr­zi­te­lje ju­go­slo­ven­skog pro­jek­ta, pa se pri­se­tio da je, kao voj­nik u Ni­šu, le­čio tu­gu na se­bi svoj­stven na­čin.

D. Stojanović

Ku­pio je no­vog „ja­gu­a­ra” i par­ki­rao ga is­pred ka­sar­ne. Ume­sto da pro­še­ta kroz grad Niš, ka­ko je ina­če na­zvao jed­nu od svo­jih naj­lep­ših ba­la­da, on se kroz pre­sto­ni­cu ju­žne pru­ge vo­zio u li­mu­zi­ni. Šta se dru­go mo­glo i oče­ki­va­ti od Jo­si­pa Bro­za ju­go­slo­ven­skog ro­ken­ro­la? 

I ko­nač­no, tre­ći član ve­li­kog tri­jum­vi­ra­ta ju­go­ro­ka, auti­stič­ni mi­stik Džo­ni Štu­lić, ko­me se baš fuć­ka za na­ci­ju, dr­ža­vljan­stvo i krv­nu gru­pu, te je iza­brao da ži­vi u eg­zi­lu, zad­nja po­šta Ho­lan­di­ja, gde pre­vo­di sta­ro­grč­ke epo­ve, iz­ne­na­da je opleo po Ra­de­tu Šer­be­dži­ji. Po­tom se vra­tio u sa­mo­i­zo­la­ci­ju u ko­ju je oti­šao kao do­bro­vo­ljac, od­mah po­što je Ju­go­sla­vi­ja umr­la. Ostao je do­sle­dan svo­joj pa­ro­li: „Ne su­dje­lu­jem.”

Sa­mo je na­iz­gled čud­no da su se tro­ji­ca front­me­na me­ga­ben­do­va ogla­si­la u vre­me obe­le­ža­va­nja „ve­ka Ju­go­sla­vi­je”. Bre­ga, Bo­ra i Džo­ni su ka­tar­zič­no po­ja­sni­li ono što se, za­ču­do, ni­je po­ja­vi­lo u ana­li­za­ma isto­ri­ča­ra i ar­hi­te­ka­ta sve­tli­je bu­duć­no­sti ras­cep­ka­nih dr­ža­va. Za­što je, ras­pa­dom Ju­go­sla­vi­je, umro i ro­ken­rol? Kao da je taj kul­tu­ro­lo­ški pro­ces na­še pro­pa­sti svo­jom smr­ću 1994. go­di­ne ob­ja­vio Mi­lan Mla­de­no­vić, šef kult­ne EKV. 

Ka­da bi BIA i voj­na oba­ve­štaj­na an­ga­žo­va­li sve re­sur­se, te­ško da bi pro­na­šli ma­kar je­dan bend ko­ji svir­kom u ga­ra­ži ili u po­dru­mu na­go­ve­šta­va re­in­kar­na­ci­ju „Bi­je­log dug­me­ta”, „Ri­blje čor­be” ili „Azre”. Za­što ne­ma de­ce ko­ja ume­ju da na­pi­šu ve­li­ku ro­ken­rol pe­smu i ugro­ze mu­zič­ki ap­so­lu­ti­zam na­rod­nja­ka? Taj­na ve­li­kog pra­ska ju­go­slo­ven­skog ro­ken­ro­la je sa­mo u jed­noj, ta­ko ba­nal­noj stva­ri: Bo­ra, Go­ran i Džo­ni kom­po­no­va­li su pe­sme ko­je su kla­si­ka. Svi­ra­ju ih de­ca na gi­ta­ri, svi­ra­ju ih i sim­fo­nij­ski or­ke­stri. Za­to sva­ki od njih tro­ji­ce za­slu­žu­je „An­dri­će­vu na­gra­du” jer su nji­ho­vom po­ja­vom na cr­ve­nim po­lji­ma iz­ni­kla – de­ca cve­ća.

Ti­me su ste­kli ogro­man uti­caj na ta­ko­zva­na emo­tiv­na i dru­štve­na kre­ta­nja. Ako su ne­za­bo­rav­nim ba­la­da­ma mu­škar­ce pre­tva­ra­li u stri­ne, svo­de­ći ih za­pra­vo na svo­ju su­šti­nu, oni su, isto­vre­me­no, sub­ver­ziv­nim tek­sto­vi­ma no­ka­u­ti­ra­li post­ti­tov­ski esta­bli­šment, bu­de­ći cu­na­mi no­vog ta­la­sa, an­der­gra­und ben­do­ve ko­ji su svo­jom an­ga­žo­va­nom svir­kom na­go­ve­šta­va­li ko­nač­ni ras­plet. Po­ka­za­lo se da su bi­li pro­ro­ci. Ne­ki od njih su po­sta­li vla­sni­ci kor­po­ra­ci­ja ili su ušli u or­bi­tu vi­so­ke po­li­ti­ke, po­put „ido­la” Sr­đa­na Ša­pe­ra i Ne­boj­še Kr­sti­ća. Ne­ki su na gro­blji­ma.   

Ni­su li zbog Bo­re za­se­da­le bo­rač­ke or­ga­ni­za­ci­je jer, za­bo­ga, ka­ko da za ide­a­le gi­nu bu­da­le? Bo­ra je na­sta­vljao da­lje, od­bi­ja­ju­ći da po­sta­ne član ma­fi­je, alu­di­ra­ju­ći ja­sno na cr­ve­nu. Po­ka­za­lo se da i osta­le par­tij­ske knji­ži­ce ima­ju istu bo­ju. Valj­da za­to što ih je štan­co­va­la štam­pa­ri­ja Jo­vi­ce Sta­ni­ši­ća. Uz­gred, ra­di­la je u tri sme­ne.

Po­ka­za­lo se da su sil­ni ro­ke­ri po­sta­li pre­gla­sni za post­ju­go­slo­ven­ski pe­ri­od. Ni­su shva­ti­li da tre­ba da ba­ce elek­trič­ne gi­ta­re niz re­ku, otvo­re mu­zič­ki stu­dio i za­poč­nu ma­sov­nu pro­iz­vod­nju pe­valj­ki, stva­ra­ju­ći ide­o­lo­ški po­re­dak si­li­kon­skog neo­li­be­ra­li­zma, kao po­sled­nju fa­zu kul­tu­ro­lo­škog i mu­zič­kog prav­ca ko­ji sim­bo­li­zu­je pljač­ka­šku tran­zi­ci­ju evrop­skog is­to­ka.

No­vo­ro­đe­noj po­li­tič­koj i dru­štve­noj eli­ti ni­je po­tre­ban čak ni Ba­ja­ga, kao pr­vi gi­ta­ri­sta ko­ji je jed­no­stra­no pro­gla­sio ne­za­vi­snost uz po­moć in­struk­to­ra, ot­ce­plju­ju­ći se od „Ri­blje čor­be”, uz do­go­vor s Bo­rom o mir­nom raz­gra­ni­če­nju. 

Džo­ni, da­kle, pre­vo­di Ho­me­ra i sa­nja da će ipak za­i­gra­ti za Zve­zdu. Bo­ra tra­ži svoj put u dru­štve­nom me­te­žu. Ko­ke­ti­rao je s na­ci­o­na­li­zmom, po­tom je nje­go­va lut­ka za­u­vek po­stao i ostao Vo­ji­slav Ko­štu­ni­ca, ali lu­ta­ju­ći kroz epo­he, Bo­ra se od se­do­ko­sog mu­dra­ca pre­tva­rao u ru­ži­ča­stog klov­na. Za­pra­vo se sve vre­me vr­teo u krug, če­ka­ju­ći na An­đe­la, ko­ji ni­kad ne­će do­ći. Da­kle, ne­će nam ski­nu­ti pa­u­či­nu s oči­ju. Ni­su li, uosta­lom, ve­li­ki re­do­vi za ope­ra­ci­ju ka­ta­rak­te? 

Je­di­ni ko­ji će se ci­nič­no na­sme­ja­ti dok se po­kla­nja pu­bli­ci bi­će Go­ran Bre­go­vić. On je je­di­ni ko­ji će s pra­vom iz­ja­vi­ti ono što je od­u­vek mi­slio: i po­sle Ti­ta – Ti­to!

Komentari9
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Брано
Што се тиче музике,волим народњаке,забавну,плесну,рок,поп,класичну итд. Матерњи језик сматрам да ми је српско-hrvatski.Али у овој колумни,а и у многим другим писањима,многе ријечи неразумијем,па било да је писано чирилицом или latinicom.Па и ријеч"колумна" ми је страна ријеч.На ја, најбоље поново у школу.
Мома
Врло лепо. А када ћемо почети нешто да радимо? Да престанемо да живимо туђе животе?
dzordz
ne slazem se. bijelo dugme je neki bastard rokenrola takozvani seljako pastirski rok. sa vrlo cudnim pevacem, grubog izgleda i jos grubljeg glasa. nije sporno majstorstvo bregovica da manipulise pesnmama, tudjim i svojim, da ih varira do neprepoznatljivosti. godine raspada su pokazale da su belo dugme sastav bez korena. danas ih drzi samo neka nasa malogradjanska melanholija za danima kada smo bili mladji. doduse pravih rokera je malo. jer principijelnost kosta. svetli primer rokenrola u nas je dzindzerov pokojni brat i ondasnja pop masina. oni koji su slusali belo dugme danas slusaju domace narikace, acu pejovica, koktel bend i sl. duh rokenrola je bio nesto drugo. pobuna mladih pred nadolazecom civilizacijom sile i vojne uprave, a to se danas odigrava sirom sveta. nije moralo tako biti.
Vanja M
Iako autor novinarski briljantno uklapa u kratku formu svoj pogled suštinski promašuje glavno pitanje i odgovor a to je odsustvo talenta na sceni već dugi niz godina uprkos ogromnom broju grupa i pop ili rok autora. A publika? Publika za rok i dalje postoji, rok se svira u mnogim klubovima, sluša na stanicama, tjubu, ali nema novih pesama. Usput, to je svetski trend. U šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim si imao mega bendove a danas ni jedan nasatao u poslednjih 15 godina. Zašto je pravo pitanje? Usput, kriza je i na sceni narodne muzike. Mnogo se više slušaju 30 godina stare Brena, Toma ili Ceca nego neki novi nazovi hitovi.
Bgd
Odlicna tema i odlicni ljudi. ROck and roll je pravi odgovor za Balkan a ne super dosadni i NEproduktivni politicari koji uz to i mnogo kostaju. Placamo a od njih nikakve koristi. Dajte nam rock and roll !

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.