Sreda, 24.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Skupa cena napretka

Valjanost tekuće razvojne i ekonomske politike ne meri se trenutnim rezultatima nego kvalitetom ekonomije pa i života u budućnosti
Skupa cena napretka
Новица Коцић

Kako vreme prolazi sve više smo preokupirani problemima neekonomske prirode posebno u pogledu događanja u, još uvek, našoj južnoj pokrajini, iako i tu ima nešto ekonomskog u vidu uvođenja taksa na srpsku robu, ali urađenog u druge svrhe. Kako ti problemi eskaliraju uz očiglednu podršku užeg i šireg okruženja, naš politički vrh, u nedostatku izgleda da se ti problemi reše koliko-toliko u našu korist, sve glasnije ističe uspehe naših ekonomskih reformi.

To su, prelaz iz enormnog višegodišnjeg budžetskog deficita u budžetski suficit koji beležimo već treću godinu, te apsolutno i relativno (u odnosu na BDP) smanjenje javnog duga, pa smanjenje nezaposlenosti sa 25 na 11 odsto i  ovogodišnji rast BDP-a od, kako najavljuje ministar finansija, 4,4 odsto, što nije zabeleženo od pretkrizne 2008. godine.

Osetne su i promene u visini penzija i plata u javnom sektoru, u odnosu na nivo u momentu njihovog umanjenja učinjenog radi konsolidacije javnih finansija. Lider smo u privlačenju direktnih stranih investicija, a vidni su uspesi i u realizaciji mnogih infrastrukturnih projekata. Reklo bi se, sasvim dovoljno za opstanak aktuelne vlasti i pored problema s početka teksta.

Nažalost, naši reformatori, što svesno, što iz neznanja, previđaju da se valjanost tekuće razvojne i ekonomske politike ne meri trenutnim rezultatima nego kvalitetom ekonomije pa i života u budućnosti, tj. kuda ta politika vodi. A tako gledano, mnogo šta govori da srljamo u ekonomsku zavisnost tipičnu za zemlju i državu bez jasne vizije i strategije prvenstvenog oslonca na raspoložive sopstvene resurse, bez čega  je nemoguć održiv napredak.  

Naime, i pored rasta BDP-a poslednjih godina, prosečan godišnji rast u poslednjih deset godina je ispod jedan odsto, zbog čega smo po mnogim ekonomskim pokazateljima na začelju zemalja Jugoistočne Evrope, sa svim posledicama koje iz toga proizilaze. Ipak, ne bi to bilo toliko ograničavajuće da smo te godine bar iskoristili za stvaranje uslova za uzlaznu putanju na zdravim osnovama. A tu je, reklo bi se, naš ključni problem i nesporazum. 

Ovogodišnji rast BDP-a od 4,4 odsto, ako i bude, ostvarićemo, nažalost, uz visok rast stranih direktnih investicija i stagnaciju ili možda i pad domaćih privatnih investicija, što menja vlasničku strukturu imovine, proizvodnje, izvoza i deviza od izvoza i ostvarene dobiti u korist stranog kapitala, koja se po pravilu ne reinvestira već iznosi napolje, zatim, uz veliki nesklad ponude školovane i stručne radne snage u odnosu na zahteve privrede i javnog sektora sa posledicom, bezmalo, egzodusa radno i zdravstveno najvitalnijeg dela populacije. 

Ostvarićemo ga, takođe, i u nezadovoljavajućem iznosu u odnosu na  bruto vrednost  proizvodnje i usluga, jer se naša produkcija uglavnom zasniva na nižem tehnološkom nivou, upotrebi jeftine radne snage i visokom uvoznom sadržaju, zbog čega ćemo godinu završiti sa deficitom robne razmene od preko pet milijardi evra. Sa dinarom smo u začaranom krugu jer smo u politici kursa prisiljeni na izbor manje nepovoljnog rešenja, tj. da jakim dinarom ublažavamo trošak spoljnjeg duga, pa i na štetu izvoza. 

Iluzija je i napredak koji politički vrh najavljuje u pogledu kretanja javnog duga. On je i pored nedavne značajnije otplate dospelog javnog duga i dalje previsok i u neskladu sa činjenicom da nema više budžetskog deficita i pa ni potrebe za zaduživanjem po tom osnovu. A razlog sporom smanjenju javnog duga su pretvaranje dugova nekih javnih i državnih preduzeća koja su godinama kočnica razvoja ukupne ekonomije. 

Bezmalo jedina svetla tačka, bez bitne zasluge vlasti, jeste uspešan IT sektor i u izvozu usluga i stvaranju BDP-a. Zato bi se državni čelnici umesto obećanja brzih ekonomskih efekata i skorog zlatnog doba, morali okrenuti određivanju, stanju primerene, razvojne i ekonomske politike na kojoj bi se zasnivala i strategija obrazovanja, struktura investicija, razvojni podsticaji i adekvatna upotreba ostvarenog BDP-a.  

*Ekonomista, Beograd

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
 
Komentari2
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

stanislavsr
Savršeno tačno. Sve ove "fabrike" mogu se preko noći pokupiti i ostaviti nas u XIX veku. Ne razvijamo svoja znanja, tehnologije, know-how, proizvodnju. Postajemo radionica za sklapanje elemenata tuđe tehnologije i izvor jeftine (i obespravljene) radne snage. Šta rade naše nekada moćne firme? Skupljaju mrvice kao podizvođaći strancima. A novih moćnih firmi Srbija i nema. Sve se radi po sistemu "uzmi i beži" a to nas vodi u crnu rupu. Zavladala je ideologija - ako ne mogu da se obogatim preko noći neću to da radim. A uzor su mafija, trgovci drogom, dobitnici u privatizaciji i ostala naša "elita".
mile radar
Kopiranjem uspelih stranih firmi, koje izuzev plaćanja jevtine radne snage sve iznose iz države, treba pokušati steći znanje i iskustvo sa našim kadrom. Voditi zdravu politiku nije nedostupno, ali treba naporno i predano raditi. Sadašnji populizam sa jedne strane, i još gori podanički odnos na drugoj strani, nema usredsređenost na podsticanje domaće privrede. Neophodno je da pistoje mehanizmi za dobrovoljnu ili i prinudnu radnu obavezu da ne bi školovani kadar odlazio bez ikakve obaveze prema onom ko ga je najmanje 12 godina obrazovao. Ako zapad da mladima kredite da bi ih dug period držao u radnoj aktivnosti, a to su najsposobniji delovi pipulacije, i mi treba da prema našim mladim ljudima pokažemo humanost .

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.