Dan posle

Eto, dogodio se i taj toliko najavljivani 13. april, dan velikog okupljanja demonstranata protiv aktuelnog režima. Već sledećeg dana održan je Beogradski maraton; finale posle finala (maratonskih) petomesečnih protestnih šetnji građana Srbije. Ako ništa drugo, događaji poput ovog zgodni su da se podvuče crta, da se napravi nekakav saldo i da se vidi šta je uradila opozicija u prethodnih nekoliko meseci, dokle su stigli i kakvi su njeni dalji planovi.
Golim okom odmah je vidljivo da su isti problemi prisutni na kraju etape, kao i na početku – amaterizam, bezidejnost i neprincipijelnost na svakom koraku. S jedne strane, opozicioni lideri pozivaju građane da izađu „zbog katastrofalne vlasti Vučića”, a ovamo, iza leđa tih istih građana, jasno je da vrše pozicioniranje zapravo za neku novu raspodelu moći.
Koja je poruka upućena vlastima, kakav zahtev sa ovog glavnog protesta? Je li to možda antimigrantska poruka malinara iz ivanjičkog kraja M. Jakovljevića, koji je naveo da su sela u Srbiji u izumiranju, a „Vučić se sprema da ih prepusti migrantima, kao svojim budućim biračima”? Ili je to pismo „boraca sa Košara”, u kojem ga optužuju za potpisivanje Briselskog sporazuma, koje je „dovelo do povlačenja srpskih institucija sa KiM”? Ili su to reči vladike Nikolaja Velimirovića o „dijaspori koja svakim danom raste, dok se Srbija smanjuje”? Ili je to jeftini retorički nacionalizam dramskog pisca S. Kovačevića, po kojem će Srbija uskoro biti „biser zemlja”, sa „biser narodom”? Svoje prave namere opozicione vođe uglavnom gledaju da ne otkriju, osim, eventualno, u tvitovima – kao što je bio sledeći tvit Boška Obradovića uoči poslednjih velikih protesta: „Aleksandar Vučić i Ana Brnabić potpisuju priznanje nezavisnog Kosova i direktnu izdaju Kosova i Metohije na Vaskrs u Berlinu. Treba li bilo kom srpskom patrioti veći motiv da u subotu izađe na veliki narodni protest protiv ove vlasti? Na koji drugi način da sprečimo ovu veleizdaju?”
Sada znamo: iza one tajanstvenosti organizatora u pogledu toka, maršrute i plana delovanja ovih poslednjih protesta krio se zapravo nedostatak jasne vizije: šta i kako dalje? Je li cilj okupiti što više građana i pretiti time kao zapetom (praznom) puškom, hoće li to biti glavna strategija: sledeći put biće nas još više? To pomalo podseća na rezignirani odgovor članova jedne rok grupe na pitanje kako vide svoju muziku u budućnosti. Njihov odgovor bio je brutalno iskren: „Sviraćemo pred sve brojnijom publikom, na sve jačem razglasu!” Ako je „izdaja Kosova” pravi i jedini motiv okupljanja, zašto da to ne bude i zvanična platforma protesta, zašto se nagomilano nezadovoljstvo postojano kanališe u pravcu antievropejstva i antizapadnjaštva?
I, na kraju, šta je bilo veliko finale ovog skupa, krešendo koji je ispunio sva očekivanja, klimaks i katarza što su se izlili na okupljene građane? Ništa. Ničega nije ni bilo. To jest, bio je to neodržani govor Đilasa i neodržani govor Obradovića (ovaj poslednji je, doduše, izrekao par fraza: „Nema povlačenja, nema predaje!”). Nije se dogodilo ništa od onoga što je bilo logično pretpostaviti, što su svi i očekivali, pošto su lideri SzS-a objavili da će, umesto pozadinskog delovanja, najzad stati na čelo kolone. Dragan Đilas je za 19. april najavio osnivanje svoje stranke (Stranka slobode i pravde), upravo na dan kada je zakazan veliki miting Vučićevih pristalica. U tekućem pozicioniranju, DS ostaje prepušten samome sebi i sumornim mislima o propuštenim šansama i svojoj sve neizvesnijoj budućnosti. Sva je prilika da smo, pod vidom velikih građanskih protesta, u subotu prisustvovali zapravo velikom opelu DS-u. Ako se ova stranka ugasi, to će svakako biti njenom sopstvenom krivicom. Jedino pozitivno u tome – ako ima ičeg pozitivnog – jeste to što ubuduće niko iz redova opozicije neće moći više da se poziva na Đinđića i da svojata njegovo ime (kao što je to u subotu učinio Z. Živković, dok je stajao rame uz rame sa Obradovićem i Jeremićem, tražeći „bolje sutra”).
Aktuelne proteste podržao je i Vojni sindikat Srbije, isti onaj čija je delegacija pre dva meseca boravila u Moskvi, kao gost Ruske Dume. Predsednik pomenutog sindikata, zajedno sa ruskim domaćinima, izdao je saopštenje u kojem se kaže: „Država Rusija i Ruska pravoslavna crkva stoje čvrsto na stanovištu da su Kosovo i Metohija neotuđivi deo Srbije”. (Inače, podsećanja radi, Zakon o vojsci u čl. 12. precizira da je Vojska Srbije ideološki, interesno i stranački neutralna.)
Nije, dakle, sporno da je jedan deo društva opravdano nezadovoljan, pitanje je samo ko time hoće da se okoristi.
Prevodilac i esejista
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


