Decembarsko proleće

Bog nas je pogledao. Usred zime nam je uključio proleće na trojku, jer nije hteo da nagađa da li će biti ili ne ruskog gasa. Tako je u decembru sve počelo da buja: putevi nikad duži, fabrike nikad novije, plate i penzije najveće u novijoj istoriji... Ali za sve to, po skromnom mišljenju članova vladajuće partije, nije zaslužan samo Bog, već i jedan čovek. Junak naših dana, gotovo kao Novak Đoković.

A između njih dvojice postoji i velika sličnost: obojica nižu gem za gemom  i obojica očajnički žele da ih publika voli, pa joj se obraćaju na svim jezicima, čak i kineskim. Sad, Novaku na Vimbldonu ne bi pomoglo ni da deli besplatne karte, vozi ih autobusom, deli sendviče... Ta gospoda preferiraju jagode sa šlagom i ne vole Balkance.

Na Balkanu je drugačije: veći deo publike voli svog junaka, ali ima i šačica koja zviždi na svaki potez igrača, pogotovo na spinove. Ti građani, za razliku od naroda, zameraju asu što ne menja češće svoj štab, bar kao Nole, nego ih štiti kao da su mu iz oka ispali. Čak i kada su ozbiljne afere u pitanju, za njega su to vredni i pošteni ljudi.

Nerviraju ga i novinari plaćeničkih medija, koji na intervjue dolaze nepripremljeni, pa kad ih rešeta pitanjima, ni da beknu. Inače, u razgovorima sa stranim državnicima veoma je smiren i naoružan strpljenjem. Gotovo naoružan kao vojni ministar ruskim oružjem koji njime preti, nazivajući Albance Šiptarima. Ovo poslednje mu ne zameram, jer i oni nas nazivaju Srbima.

U kakvom smo okruženju doduše i valja nam oružje. Makar da još jednom porazimo NATO, pa šta košta da košta. U NATO računam i braću Crnogorce, koji se izgleda odriču Boga na nebu. Dosta  im je i onaj na zemlji, kojeg imaju. I to preko glave.