S puta po Kosovu
Temelji manastira Svetih arhangela nadomak Prizrena, prečnika od dva hvata, deluju postojano i to se ni u kom pogledu nije menjalo evo već sedam vekova. Okruženi kršom u čijem podnožju je mnogo godina pre izgradnje ovog zdanja reka Bistrica sama sebi uklesala put predstavljaju velelepnu pojavu.
U Prizrenu danas živi svega dvadeset Srba. To je popis sveštenika Sabornog hrama Svetog Đorđa. Najveći deo srpskih starosedelaca se iselio ili je iseljen iz tog grada u poslednjoj godini 20. veka. U suživotu grada danas učestvuju Albanci, Turci i Goranci, a nekolicina Srba, mahom pripadnika starije populacije, gotovo je neprimetna. U Prizrenskoj bogosloviji ima sveštenstva i učenika, a to zdanje kao i većina kulturnih spomenika ograđenih zidinama odoleva vremenu i prilikama.
Na bilo koje pitanje na srpskom nećete dobiti odgovor, bolje je pitati na engleskom nekog iz mlađe generacije. Ljudi srednjih godina na srpski odmahuju rukom, dok ga mlađi s razlogom ne znaju. Jedino trgovci, mada neskloni takvom kupcu, prozbore pokoju reč.
Hram Bogorodice Ljeviške danas čuva kosovska policija. Na zdanju su i dalje vidljivi tragovi martovskog pogroma 2004. godine.. Zasigurno da tako garav i zakatančen ne predstavlja pretnju po meštane grada.
Prizren sa dućanima, kafićima i restoranima deluje dosta živo. Ako vam se kojim slučajem desi da određenu marku cigareta ne nađete u trafici, tu su ulični prodavci koji u dva otvorena kofera uspeju da predstave ceo asortiman. Nema razlike da li ste cigarete kupili legalno ili na ulici, sve su sa kosovskom akciznom markicom, a ni u jednom ni u drugom slučaju nećete dobiti fiskalni račun.
S vrha poznatog srednjovekovnog grada Kaljaja, Prizren se vidi kao na dlanu. Ističe se pedesetak minareta koji govore o želji ovdašnjeg stanovništva da se samopotvrdi u veri. Krševiti predeo, posebno potez koji je nekada graničio Srbiju sa Albanijom, sa vencima Paštrika i Šare, nekada je označavao među dve civilizacije. Poslednjih decenija izgubio je tu namenu.
Ako se iz Prizrena zaputite dalje, suočićete se sa učinkom „privremenih institucija u Prištini“. Ime svake ulice, naziv sela ili bilo čega drugog na albanskom je jeziku. Sve je preimenovano, ukosovčeno, sa spomenicima i sećanjima na oslobodilački rat, kako ga ovde nazivaju.
Na samo nekoliko kilometara magistralnog puta ka Prištini ima više od trideset benzinskih pumpi, a restorana i prodavnica dvaput više. Sve šljašti u neonu, sve je novije gradnje, bez mnogo ukusa, ali finansirano iz dubokih džepova.
Sa magistrale se skreće za Gračanicu, srpsku enklavu sa paralelnim institucijama. U centru postoje dve zgrade, jedna do druge, imenovane albanskom i srpskom rečju „opština“. Policijska stanica je jedna, sa kosovskom zastavom.
Na spomeniku kralju Milutinu ispred osnovne škole otpao je mermer. U dvorištu je, iako je vikend, dosta dece na košarkaškom terenu. Manastir Gračanica, okružen zidinama na čijem vrhu je postavljena bodljikava žica, tako izolovan odoleva vremenu i ohrabruje srpsko stanovništvo da tu ostane.
U razgovoru sa radnikom u objektu brze hrani stičem potpuniju sliku o tome kako se ovde živi – slično kao i u većini gradova na istoku ili jugoistoku naše zemlje. Zabrinjava činjenica da se zemlja na dobroj poziciji i dalje može za veliki novac prodati Albancima.
Setih se krilatice „Dogodine u Prizrenu” i zapitah se da li je dvadesetak meštana srpske nacionalnosti dovoljno da taj grad sačuva za takva buduća vremena.
Nemanja Kuč,
student Filološkog fakulteta
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


