Igrač, kako to gordo zvuči

Završene su kvalifikacije za olimpijadu u Tokiju. Slovenija je na turniru u Litvaniji osvojila prvo mesto i kvalifikovala se za razliku od Srbije koja je izgubila od Italije i nije se kvalifikovala. Da li iko zna da je trener Slovenije gospodin Aleksandar Sekulić? U svojoj trenerskoj karijeri je bio trener slovenačkih timova Geoplin Slovan, Škofja Loka , Krka. Na sreću Slovenaca „trofejni” grčki trener Itudis nije mogao da vodi reprezentaciju Slovenije. I šta se desilo. Kao i na evropskom šampionatu kada je Igor Kokoškov vodio reprezentaciju Slovenije Dončić i Dragić su doneli prvo mesto Sloveniji.
Veliki svetski trener Dušan Ivković je rekao: „Veliki igrači se ne stvaraju nego rađaju. Radeći sa Divcem, Paspaljem i ostalim talentovanim košarkašima samo sam im pomogao da dostignu nivo koji im je bio genetski zapisan.” Veliki igrači stvaraju trenere. Kada je potrebno čak ih i uzimaju u zaštitu. Svojevremeno je uprava Čikago bulsa htela da smeni trenera Fila Džeksona, Majkl Džordan je rekao da će i on otići ako zamene trenera. Normalno da je uprava poslušala Džordana i ostavila Fila Džeksona. Slično se dogodilo u Virtusu ove godine. Uprava je htela da smeni trenera Aleksandra Đorđevića, ali je Miloš Teodosić rekao da će u slučaju da zamene trenera i on otići iz kluba. Uprava kluba nije mogla da odbije Teodosićevu želju što je na kraju ispalo dobro jer Virtus je osvojio prvenstvo Italije.
Veliki igrači znaju ko je dobar trener i nije redak slučaj da smenjuju po njihovom mišljenju lošeg. Setimo se kako je Lebron Džejms smenio trenera Davida Blata i doveo svoga prijatelja Tajrona Lua i osvojio NBA titulu.
U poslednjih tridesetak godina su izmislili nešto što se naziva stručni štab. Kada se 1982. godine legendarni svetski priznati trener Dušan Ivković iz grčkog Arisa vratio u beogradski Radnički klupska uprava je organizovala konferenciju za štampu da predstavi novog „šefa stručnog štaba”. Genijalni trener Ivković je skromno rekao: „Kakav šef stručnog štaba, ja sam samo trener.” Pametnim ljudima nisu potrebne značajne funkcije da bi sebi dali važnosti. Svedoci smo mnogobrojnih komisija, štabova, upravnih odbora, delegacija, nadzornih ili ko zna kakvih organa, koji zapravo služe da se bezlične i ne baš tako stručne i pametne osobe sakriju iza nekakvog važnog naziva. Tako u grupi nemaju nikakvu ličnu odgovornost , imaju materijalne prinadležnosti, a u slučaju lošeg rada „toga nečega” što im je dato na upravljanje imaju samo moralnu odgovornost. Ranko Žeravica je na košarkaškom seminaru u Novom Sadu rekao: „Otkuda toliko trenera da se nalazi na klupi za vreme utakmice? U klubu je nekada postojao samo trener. Nije imao svoje pomoćnike. Košarkaške timove su vodili poznati treneri profesor Aleksandar Nikolić, Slobodan Piva Ivković, Ranko Žeravica, Dušan Ivković, Bogdan Tanjević, Lazar Lečić… Negde 1980–1981. pojavljuju se pomoćni treneri. Prvo su to bili nastavnici fizičkog zaduženi za fizičku pripremu igrača, da bi se postepeno došlo do današnjeg broja trenera na klupi, kojih je više nego rezervnih igrača.
Da bi neko bio veliki igrač potrebno je da bude talentovan, pametan, hrabar i da u kritičnim trenucima u igri preuzima odgovornost. Potrebno je da razume košarkašku igru i da ima osećaj za prostor i vreme (spejsing i tajming). Za razliku od igrača trener se postaje na sasvim drugi način. Potrebno je da ima kumovske, rođačke, partijske veze, da bude poslušan i da sprovodi odluke predsednika kluba ili menadžera. Broj trenera je drastično porastao, a dobrih igrača je sve manje. Skoro svi treneri u svom si-viju imaju zapisano da su bili jako talentovani kao juniori i onda su se povredili pa nisu mogli da igraju. Za takve trenere je genijalni Slobodan Piva Ivković znao da kaže: „Kada su toliko pametni, što nisu učili sebe i igrali košarku.”
Na kvalifikacionom olimpijskom turniru u igri reprezentacije Srbije nismo videli organizovani napad da bi se iskoristio NBA centar visok 220 cm. U vreme Dušana Ivkovića reprezentacija je imala fleks napad kao osnovni napad. Iz njega se kretalo i igrači su tražili uglove za dodavanje, šut ili stvaranje pozicije za igru jedan na jedan. Stefan Marković je vodio loptu a Teodosić se iz fleksa otvarao za prijem lopte i započinjao napad. Sada reprezentacija u napadu igra kao tim iz kraja što igra basket. Bek dribla oko blokova i traži situaciju za šut ili asistenciju. Ostali igrači se šunjaju na liniji za tri poena. Posebna priča je igra u odbrani. Ne zna se kako zaustaviti protivnikov šut za tri poena ili prodor. Zonska odbrana je bila ne meč ap zona nego popularna „zona – drvo” gde igrači stoje sa spuštenim rukama a protivnik samo ubacuje trojke. Nismo videli mnogo košarkaške pameti ali smo po prvi put videli nešto što je grupa bivših košarkaša nazvala trenerskom koreografijom. Kada sudije označe da počinje time aut svi treneri sa klupe reprezentacije Srbije žurno ulaze na teren na liniju za slobodna bacanja. Jedan od trenera nosi trenersku tablu i dodaje je selektoru Kokoškovu koji dvadesetak sekundi nešto crta i priča. Posle toga treneri prilaze igračima na klupi. Jedan od trenera dodaje stolicu na koju seda selektor i obraća se igračima. Zamislite sada kako sve ovo izgleda, nama bivšim košarkašima kojima su treneri bili profesor Aleksandar Nikolić, Piva Ivković, Ranko Žeravica, Dušan Ivković …
Legenda evropske košarke Nemanja Đurić ima 142 nastupa u reprezentaciji Jugoslavije i svaki put je utakmicu započeo u postavi (prvih pet igrača). Kasnije od 1973. do 1980. godine cela bivša Jugoslavija pamti da je uvek postava reprezentacije bila Slavnić, Kićanović, Dalipagić, Ćosić, Jerkov. Na olimpijskom turniru u Beogradu odlučujuću utakmicu protiv Italije je započela postava Marjanović, Bjelica, Anđušić, Dobrić, Avramović. Da li je to bila selektorova namera da iznenadi protivničkog trenera ili svoje igrače i da ih još dodatno nervira. Tako je i Nikola Jokić bio tretiran na poslednjem svetskom prvenstvu 2018. Retko je započinjao u postavi i mnogo vremena provodio na klupi za rezervne igrače.
Da bi se vratili nekadašnjoj pravoj košarci gde su se košarkaši rađali za trenere treba postavljati ljude koji razumeju igru, pustiti talentovanu decu da se igraju košarke razvijati im samopouzdanje i zabraniti strance u našoj košarci. Potrebni su nam kao što je davno rekao Đorđe Balašević – neki novi klinci, neki novi klinci i pametni treneri.
Nekadašnji košarkaš beogradskog Radničkog i reprezentativac Jugoslavije
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


