Igra, a nije fudbal
Za vreme studija, inspirisan pismenim zadatkom iz srpskog jezika s temom Dragan Džajić, u gimnaziji na Voždovcu, napisao sam scenario za dokumentarni film „Igra od Uba do Rija” o proslavljenom sportisti Draganu Džajiću. Učenici su na pismenom pokazali ogromno interesovanje i ljubav za sport i Džajića, koji je te godine godine biran za najboljeg sportistu. Predao sam tekst svom profesoru na Fakultetu dramskih umetnosti, znamenitom Dejanu Kosanoviću. Na moje veliko zadovoljstvo profesor je pročitao scenario i prihvatio se mentorstva.
Otišli smo za Pariz, a potom u Lisabon, gde je Džajić igrao u timu sveta na proslavi godišnjice Benfike. Zahvaljujući legendarnom Miljanu Miljaniću, koji je bio pozvan na proslavu, snimio sam kadrove sa tog događaja i bravure Draga Džajića. Na veličanstvenom prijemu u Estorilu, u ogromnoj sali Miljan Miljanić i Dragan Džajić bili su najuvaženiji gosti i sedeli su pored predsednika Benfike.
Na oproštajnoj utakmici proslavljenog fudbalera Lava Jašina u Moskvi, na stadionu Lenjina, današnjem stadionu „Lužnjiki”, Dragan Džajić je 1971. godine igrao u timu sveta. Zahvaljujući njegovom ugledu dobio sam od Ministarstva sporta SSSR propusnicu za teren da snimam kadrove s utakmice. Posle završetka uputio sam se prema Lavu Jašinu i zamolio ga za intervju. Nije me ni pogledao. Glasno sam rekao da sam iz Jugoslavije i da ovo radim za Džajića. Odmah je prihvatio da razgovara sa mnom iako ga je za intervju čekalo desetak reportera.
Na prijemu posle utakmice intervjuisao sam Ruse šta znaju o Jugoslaviji. Dobio sam odgovor da znaju za Tita, Đorđa Marjanovića i Dragana Džajića.
Tokom rada na filmu upitao sam Džajića šta je za njega sport. Odgovorio je: Profesija, život, igra, druženje. Isto kao što je i snimatelju posao da snima, zidaru da zida, učitelju da uči đake.
Povodom ove izjave, radeći na filmu, profesor Kosanović je rekao: „Eto, Džajić ti je dao odličan odgovor, on svoju profesiju voli podjednako kao svaki uspešan čovek koji uživa u svom radu i životu.”
Nepune dve decenije kasnije snimao sam u Los Anđelesu reportažu o Vladi Divcu, koji je tada igrao za Lejkerse. Posetili smo arenu „Forum” i u teretani snimali kondicioni trening Divca. Potom sam s njim ušao u arenu i pokazao mi je ogroman pano na kojem je bio lik Majkla Džordana. Pri izlasku iz „Foruma”, sasvim slučajno, na moju veliku sreću, Divac se sreo s vlasnikom Lejkersa Džerijem Basom i pozdravio se s njim. Divac nas je predstavio, da smo ekipa iz Beograda, a onda nam rekao: „Ovo je naš gazda – vlasnik Lejkersa.”
Kamera je još bila u rukama snimatelja Dejana Jovanovića, sadašnjeg rukovodioca kamermana RTS-a, pa sam zamolio gospodina Basa za kratki intervju. Prihvatio je. Pohvalio je našu zemlju, koju je zavoleo iz priča Vlade Divca i dodao da će u budućnosti više ovakvih darovitih momaka, kao što je Divac, igrati u američkim klubovima. Bilo mi je jasno da sam zahvaljujući ugledu Vlada Divca dobio intervju, jer je poznato da se do vlasnika Lejkersa teško dolazi. Basove reči su se obistinile.
Takve veličine kao što su Džajić, Divac, Đoković, Jokić, Vidić... jesu bogatstvo Srbije, stvorili su ostavštinu za budućnost. Zahvaljujući njima, mnogi stranci su upoznali i zavoleli Srbiju. Zato podržavam predlog Aleksandra Apostolovskog iz teksta objavljenog u „Politici” 12. marta da iskustvo starijih i polet mladosti, savetima kao kod Starih Grka, razvijore igru za najvažniju sporednu stvar na svetu.
Za kraj: sportisti su prvi podigli glas protiv laserskog oružja, pametnog tenka, nevidljivog aviona, svemirske vojske i s pravom postavili pitanje zašto su najmnogoljudnije zemlje sveta u ovo vreme pošasti za kupovinu „igračaka” gospodara sveta potrošile 1.119 milijardi dolara.
Kakvu igru igraju gospodari sveta?
Miloš Bato Milatović,
novinar u penziji
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


