Vreme Avramovih (ne)sporazuma
Avramova porodica je 2022. proslavila prvi rođendan, ali je drugo okupljanje šefova diplomatija SAD, Izraela i četiri arapske države s kojima ima diplomatske odnose otkazano zbog rastućih tenzija na Bliskom istoku.
Prošlogodišnji samit održan je u martu, u poznatoj izraelskoj pustinji na inicijativu tadašnjeg šefa izraelske diplomatije Jaira Lapida, i tada je dogovoreno da će se Forum „Negev” sastajati svake godine u pustinjama zemalja potpisnica.
Pripreme sa „Negev 2” u marokanskom delu Sahare uveliko su bile u toku, a održan je niz sastanaka raznih radnih grupa i komiteta na kojima se raspravljalo o načinima unapređenja saradnje u oblasti energetike, regionalne bezbednosti, vojske, turizma, hrane, raspodele voda, obrazovanja i zdravstva. Podneto je mnoštvo projekata.
Sve su to aktivnosti predviđene tzv. Avramovim sporazumima o normalizaciji odnosa s Izraelom, koje su krajem 2020, uz posredovanje tadašnje administracije Donalda Trampa, sklopili Bahrein, Maroko, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati. Time su se pridružili Egiptu i Jordanu, prvim arapskim zemljama koje su uspostavile diplomatske odnose s jevrejskom državom.
Sve arapske potpisnice, sem Sudana, za kratko vreme su profitirale sklapajući niz sporazuma s Izraelom. Emirati su potpisali sporazum o slobodnoj trgovini, koji je za kratko vreme omogućio da međusobna razmena dostigne dve milijarde dolara, uz ambiciju da se poveća na deset milijardi.
Kako gotovo 700.000 izraelskih Jevreja sefarda vodi poreklo iz Maroka, i Rabat je, uprkos otporu islamističke opozicije, krenuo da snažno razvija saradnju s Izraelom, gde kupuje savremene dronove, vojnu i opremu za sajber-bezbednost.
Maroko je od Trampa nagrađen tako što su SAD priznale njegov suverenitet nad spornom teritorijom zapadne Sahare, gde pokret Polisario godinama vodi oružanu borbu za nezavisnost. Posmatrači, međutim, upozoravaju na trku u naoružavanju s arhirivalom, Alžirom, koji podržava Polisario, a diplomatske odnose s Rabatom prekinuo je posle normalizacije s Izraelom, koju je nazvao neprijateljskim činom.
Iako su u ostatku arapskog sveta optuživane da su prihvatanjem Trampove agende marginalizovale palestinsko pitanje, potpisnice Avramovih sporazuma pokušavaju da balansiraju u javnosti nepopularnu saradnju s Izraelom i podršku Palestincima, iza koje stoji „arapska ulica”.
Pokazalo se da je to gotovo nemoguće u vreme kad Izraelom upravlja krajnja desnica, koja se otvoreno protivi pregovorima s Palestincima, podržava nastavak jevrejske kolonizacije okupirane Zapadne obale zahtevajući aneksiju teritorije na kojoj bi trebalo da nastane nezavisna palestinska država i negira arapsko-muslimanski karakter istočnog Jerusalima.
I pre nego što je samit otkazan, Jordan je zbog nasilja nad Palestincima odustao, dok je Sudan poručio da je prezauzet unutrašnjim problemima.
„Palestinski narod ne postoji”, izjavio je nedavno izraelski ministar finansija Bezazel Smotrih iz krajnje nacionalističke stranke Religioznog cionizma.
Proameričkim arapskim režimima to je previše, jer strahuju od otpora javnosti, koja i posle četiri izraelsko-arapska rata smatra Izrael agresorom koji teroriše palestinski narod. Čak se i onaj deo javnosti koji podržava normalizaciju protivi saradnji s Izraelom ukoliko ona ugrožava „palestinsku stvar”.
„Nezamislivo je biti potpisnik mirovnog sporazuma sa stranom koja sanja da osvoji vašu zemlju... ne smemo da nastavimo da se oslanjamo na gas i vodu koje Izrael krade od Palestinaca”, pisao je krajem marta ugledni jordanski novinar Muhamed Abu Tir.
Upravo to nameće pitanje koliko nasilje na Zapadnoj obali i u Jerusalimu ugrožava Avramove sporazume. Očito ozbiljno, pa su SAD i Maroko zajednički procenili da je bolje da otkažu „Negev 2”.
Izraelski zvaničnici za sada nisu previše zabrinuti zbog slabljenja temelja sporazuma, koje je vlada premijera Benjamina Netanijahua proglasila za svoj kapitalni diplomatski uspeh. U Jerusalimu mnogo veće brige izaziva masovni otpor spornoj reformi pravosuđa, iako se registruje da je Abu Dabi, gde je normalizacija s Izraelom branjena argumentom da je tako izbegnuta aneksija Zapadne obale, u poslednje vreme postao glavni politički patron Palestinaca.
Emirati su, zajedno s Palestincima, sponzorisali tri rezolucije Saveta bezbednosti u kojima se traži osuda Izraela, a zvaničnici iz Emirata mesecima su pokušavali da ubede premijera Netanijahua da smiri palestinski front, jer bi nasilje lako moglo da se prelije ka Egiptu i Jordanu.
Sporazum o obnovi diplomatskih odnosa Rijada s Teheranom i očekivani skori povratak Sirije u Arapsku ligu faktički označavaju kraj arapske koalicije protiv Irana. Izrael tone u izolaciju, koju Avramovi sporazumi ne mogu da spreče. „Izrael kratkoročno nastavlja da bude posmatrač na partiju na koji nije pozvan”, piše komentator „Haareca” Cvi Barel.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


