Ponedeljak, 29.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
FILM I TUMAČENjE NASILjA

​Pod hladnim okom kamere

Teme masovnih ubistava koja su izvršili neprilagođeni ili ideološki zaluđeni pojedinci dospele su na film preko realnosti, koju su, u skoroj prošlosti, širom sveta obeležila i tragična „školska ubistva”
​Pod hladnim okom kamere
Из филма „Шишање” (видео исечак)

Da li filmsko i televizijsko nasilje može da utiče na društvo, da podstakne, pa i inspiriše zločin? Na ovu temu urađeno je nebrojeno mnogo istraživanja, i njihov zaključak je po pravilu sličan: direktan uticaj ne može se dokazati, ali se može problematizovati opsesija temom nasilja i stvaranje ambijenta u kome je ono prikazano kao zabava i prolazi bez ozbiljne moralne osude i pravnih konsekvenci, kako u fikciji, tako, nažalost, i u zbilji.

Savremena slika filmskog nasilja vezuje se najpre za Novi Holivud i šokantne prizore dočarane modernom estetikom brzih rezova i krupnih planova, ali i dramaturgijom koja simpatične, fizički dopadljive junake i njihove emotivne traume čini opasno bliskima publici, i onda kada su oni nasilnici ili ubice. U okvirima autorskog filma Boni i Klajd (1967) Artura Pena i Divlja horda (1969) Sema Pekinpoa danas su klasika filmske brutalnosti, koju u novije vreme slede Rođeni kao ubice Olivera Stouna i Petparačke priče Kventina Tarantina (oba iz 1994), uz niz drugih ostvarenja. Posebno užasan doživljaj mogu dati horor filmovi, oni ekstremniji uključuju razradu patološkog nasilja. U akcionim i ratnim filmovima i serijama oružano nasilje i stradanje se pak podrazumeva. Fizičko i psihološko nasilje u civilnim uslovima i običnom životu, izdvaja se pak kao posebna filmska tema, koja po pravilu sadrži dramu i društvenu kritiku.

Žeđ za nasiljem i savremeni umetnički film

Kraj 20. i početak 21. veka doneo je i prevrednovanje teme nasilja u savremenom umetničkom filmu. Suptilna psihološka analiza počinitelja, minimalistički, stil objektivnog realizma i naturalizma podigli su razumevanje fenomena nasilja, uključujući i nasilje među mladima, na jedan viši nivo. Teme masovnih ubistava koja su izvršili neprilagođeni ili ideološki zaluđeni pojedinci, dospele su na film preko realnosti, koju su, u skoroj prošlosti, širom sveta obeležila i tragična „školska ubistva”.

Američki Kolombajn (Žeđ za nasiljem), dokumentarac Majkla Mura iz 2002. i igrani Slon Gasa van Santa iz 2003. inspirisani su istim događajem: masakrom u srednjoj školi Kolombajn u Koloradu, SAD, iz 1999. Dok se Majkl Mur u Oskarom nagrađenom ostvarenju fokusira na pozadinu događaja i javnu debatu o oružju, institucionalno nasilje, medije i klimu straha, Van Sant se usredsređuje na sam događaj. Elegantnim minimalističkim režijskim stilom, ovaj autor daje pažljivu rekonstrukciju zbivanja, u kojoj mnogo prostora ostavlja za analizu specifične psihologije tinejdžera, opterećenih dostizanjem idealne slike sebe, čije dane ispunjava naizmenično smenjivanje okrutnog takmičarskog duha i uzajamne bliskosti, snevanje, dosada i potpuna otuđenost od stvarnog sveta, reakcija emocionalne tuposti. Majstorskom vivisekcijom Van Sant ističe dijalektiku ranjivosti i okrutnosti protagonista, rafinirani i vulgarni aspekt njihove lepote, žaoku pripremanog zločina kao klicu koja oživljuje njihov uspavani, video-igricama i digitalnim slikama podštapani svet, uz pratnju kontemplativne klasične muzike (Zlatna palma za režiju, nagrada Cezar).

Iz filma „Slon”

Lari Klark, čija je rana fotografska karijera u SAD s prizorima narkomanije iz predgrađa i eksplicitnih scena iz omladinskog života na margini uticala na Van Santa i Martina Skorsezea, u više filmova bavi se problemima savremene omladine, uključujući radikalnu poetiku i teme (Delikventi, Nasilnik, Ken Park, Marfa). U izvanrednom Šta ima, Rokeri? (2005), koji odlikuju superiorno oblikovana fotografija i filmski prostor, besprekorni realizam u vizuri, ritmu filma i prirodnoj igri naturščika potpora je dramaturškoj analizi vaspitanja mladih u duhu klasnih razlika i njihove emotivne zapostavljenosti na nivou čitavog društva. Rasna tenzija i netrpeljivost od strane odraslih eskalira u nasilje nad tamnoputim mladićima-dečacima poreklom iz Salvadora i Gvatemale, koji već u sopstvenom kvartu beže od nasilnika. Ubica deteta je narcisoidni, bezdušni filmski reditelj – što je dodatna poruka filma.

Norveški režiser Erik Pope (Oslo trilogija, Kraljev izbor) autor je filma o terorističkom masovnom ubistvu u omladinskom kampu na ostrvu Uteja, Uteja: 22 juli (2018). U rekonstrukciji najsmrtonosnijeg zločina izvršenog od jedne osobe u modernoj istoriji, s više desetina mrtvih, autorska ekipa se odlučuje za formu dokudrame, gradeći scenarističku priču od ukrštenih iskaza preživelih. U fokusu je hrabra devojka Kaja, koja u srcu pucnjave nastoji da pronađe i spase svoju mlađu sestru Emili. Dokumentaristički realizam ratne logistike, stvarni utisak pucnjave za stradalnike i njihovo haotično kretanje, kontrastiran je melodramskom motivu žrtve iz ljubavi i katarze koja stiče hrišćanski smisao nade i iskupljenja.

Lična patologija deteta-ubice

Benijev video (1992) Austrijanca Mihaela Hanekea moderni je klasik na ovu temu. Asketski realizam, repetitivna forma i hladno oko kamere jezik su kojim autor opisuje unutarnje stanje junaka, dečaka iz bogate porodice lišenog emotivnih interakcija i saosećanja, koji dane provodi uz, danas starinske, video-igre. Poistovećujući video-nasilje sa igrom, Beni ubija devojčicu, što ostaje zabeleženo na video-snimku. Otac i majka, brinući o imidžu porodice, zadovoljni što nema svedoka, pomažu u čišćenju kuće i zataškavanju ubistva, što postaje metafora ponašanja establišmenta prema istorijskom fašizmu i modernom ratnom zločinu. Haneke je kritičar društvenog nasilja zasnovanog na prikrivenom fašizmu, rasizmu, mržnji i obespravljenosti ranjivih grupa, uključujući sluge, beskućnike, migrante i žensku decu, u opominjućim delima Nepoznati kod (2000), Bela traka (2009), i drugim. Temu nevidljivog nasilja unutar kuće nakon Benijevog videa razvija u horor-trileru Čudne igre iz 1997, u kome dva uobražena mladića, psihopate, terorišu i ubijaju slučajno izabranu porodicu s decom.

Iz filma „Kolombajn”

Moramo da razgovaramo o Kevinu (2011) Lin Remzi i australijski Nitram (2021) Džastina Kurcela s daleko većom umetničkom slobodom pristupaju problemu masovnog zločina u civilnoj sredini. Uključujući humanističko nasleđe i kulturu empatije u tumačenje nasilja, oni pokušavaju da razumeju mladog počinioca kroz saosećajni odnos drugih, njima bliskih likova, prema njihovoj disfunkciji. Prvi film, zasnovan na fikciji, sadrži postmodernu vizuelnu estetiku i stilizaciju stvarnosti, uz ubedljivi nastup Tilde Svinton kao majke dečaka psihopate. Neoromantični Nitram slika poetsku figuru neshvaćenog mladića – Kejleb Landri Džons osvojio je nagradu za najboljeg glumca u Kanu 2021 – koji žudi za prijateljstvom i postaje masovni ubica. S naučnim naturalizmom film nudi individualno-psihološku genezu najvećeg masakra u modernoj istoriji Australije 1996. u Port Arturu, Tasmanija.

Temeljnu analizu vršnjačkog nasilja među tinejdžerima i decom ponudio je nedovoljno zapažen islandski kandidat za Oskara 2022. Predivna stvorenja (Island/Danska, 2022) Gudmundur Arnad Gudmundsona. Pogledom iz više uglova, po uzoru na Šekspira, film prikazuje dominantne, naoko samouverene dečake-nasilnike u predgrađu Rejkjavika, da bi nam potom otkrio da su oni sami žrtve nasilja i svakodnevnih batina bezdušnih i pijanih očeva. U jednoj od najpotresnijih scena, od oca zlostavljani dečak-siledžija ucenjen je i silovan, dok plače, od strane lokalnih odraslih huligana – najbolji drug ga spasava – što otvara još strašnije aspekte nasilja nad decom.

Postjugoslovenska scena

Temom vršnjačkog nasilja u Srbiji bavio se uspešno Stevan Filipović u filmu Šišanje (2010). Glavni junak, odličan učenik, pristupa neonacističkoj bandi skinheda. Pored mene (2015) istog autora obrađuje zaveru ćutanja i huliganizam. Teona Strugar Mitevska uradila je rekonstrukciju strašnog ubistva među tinejdžerima kao potisnute kolektivne traume u Kada dan nije imao ime (Severna Makedonija, 2017), dok su o psihološkom nasilju i diskriminaciji među tinejdžerkama i tinejdžerima u doba društvenih mreža upečatljivo progovorile i makedonske Sestre (2021) Dine Dume (Najbolja režija, Fest 2022), kratki igrani Usta istine (Hrvatska, 2018) Barbare Vekarić, Severni pol (S. Mak/Srb, 2021) Marije Apčevske (Kan 2021) i Sestre (Slovenija, 2020) Kukle Kešerović i Katarine Rešek.

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Лазар
Да ли је неко приметио како нас уби онај Срђан са "Српским филмом". Скоро сам приметио једну ствар кад сам причао са странцем. Неко рецимо из "трећег света", без предрасуда о Србији, заинтересован да научи нешто о земљи и култури кроз наше филмове. Укуца општи појам serbian film(s), serbian movie(s), и "Српски филм" је апсолутно први који изађе. Не морају људи ни да одгледају филм, само је довољно опис да прочитају. Неће људи трошити време, какве инвестиције, каква подршка било где и та мека моћ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.