Ukrajina ostaje bez manevarskog prostora
Da li rat u Ukrajini, koji traje već isuviše dugo, preti da drugu po veličini državu u Evropi potpuno izmesti iz političkih i društvenih zbivanja? Ovo je pitanje koje se sve češće čuje među svima koji s pažnjom prate dešavanja na prostorima na istoku kontinenta. Naime, tok vojnih operacija u bivšoj sovjetskoj republici kao da je u potpunosti izašao iz ingerencija nadležnih u Kijevu i prepušten je vođama iz Brisela. Naravno, pod punom kontrolom Vašingtona i Londona, dva centra moći koji, faktički, i ne pripadaju evropskoj porodici.
Izrazita neslaganja učesnika nedavnog samita NATO-a u Vilnjusu, povodom zahteva Ukrajine za prijem u zapadnu vojnu alijansu, pokazala su da evro-američka porodica opstaje na prilično klimavim temeljima. Ispostavilo se, naime, da odnos prema „arhiprotivniku Rusiji” nije u svemu jednoznačan, i da žestinu koju ovim povodom iskazuju Amerikanci i Englezi (namerno nije upotrebljen izraz Britanci) malo ko u Evropi deli. Sem, eventualno, Poljske, čiji motivi su duboko istorijske prirode.
Sve navedeno treba gledati u svetlu procesa prekomponovanja u ukupnoj međunarodnoj zajednici, bliskog poraza nekadašnje zapadne kolonijalne logike, uvođenje novih odnosa prevashodno u sferu ekonomske i tehnološke saradnje, bez doskora nezaobilaznog uplitanja ideologije i podele naroda na „civilizovane i one druge”.
Kako god bilo, Ukrajina u svim navedenim promenama stoji – loše. Da li je uzrok tome oslanjanje Kijeva na igrače koji sve ubrzanije gube dah (SAD i Evropa), ili nespremnost da se pogleda u ogledalo i donese objektivan sud o sopstvenim mogućnostima i okolnostima u kojima bi one trebalo da budu iskazane, ostaje sledbenicima predsednika Volodimira Zelenskog da sami odluče. Pritom valja imati na umu da faktor vreme sve više dobija na značaju. Čekati „istorijske preokrete”, pa se tek potom u njih uklapati, više nije strategija koja donosi rezultate. Ključna je – inicijativa.
Kako u „Fajnenšal tajmsu” podseća analitičar Toni Barber: „U vreme Drugog svetskog rata SAD su Sovjetskom Savezu isporučivale nemali broj tenkova, transportera, aviona i druge tehnike, kako bi im pomogle u borbi protiv nacističkih agresora. Naravno, Staljin je tražio sve više i više. Ipak, u njegovoj prepisci s američkim predsednikom Frenklinom Ruzveltom nigde ne postoji rečenica: „Nismo mi ’Vulvort’ (veliki australijski lanac robnih kuća)”. A upravo to je u Vilnjusu rečeno ukrajinskom šefu države Zelenskom. (S tim što je ovog puta u igri drugi globalni isporučilac – „Amazon”).
Drugim rečima, rat protiv Rusije u kojem se troši zapadno naoružanje, a žrtvuju ukrajinski životi, potrajaće sve do onog trenutka dok se to bude isplatilo Vašingtonu i Londonu. Koliko će sve koštati ostale Evropljane, a cena je svakog dana sve viša, u dve pomenute prestonice kao da malo koga interesuje.
A da se okolnosti dramatično menjaju najbolje se vidi po tome što je ruski predsednik Vladimir Putin ovih dana ugostio u Sankt Peterburgu predstavnike više od 50 zemalja Afrike, među kojima je i 17 šefova država ili vlada, koji su spremni da jasno stave do znanja kako više ne pristaju na ulogu bivših kolonija ili tzv. trećeg sveta, već za sebe traže punopravno članstvo u međunarodnoj zajednici. Sa svim benefitima koje takav status nosi.
I dok Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika (BRIKS) nastoje da pronađu nova tržišta za svoje proizvode, nove puteve i partnere, nove saveznike, Evropljani, pritisnuti samoživošću Amerike i Engleske, uporno se drže Ukrajine, zemlje o kojoj nisu razmišljali punih sedam decenija od Drugog svetskog rata, tretirajući je tek kao most za prenos ruskih energenata ili pogodno mesto za izgradnju kojekakvih tajnih biolaboratorija i sličnih kapaciteta koje nisu smeli da grade kod svojih kuća.
Preti li, dakle, opasnost da Ukrajina postane tek američko ostrvo, tačnije, vojna baza u centru evropskog kontinenata? Ako znamo da je broj stanovnika ove zemlje od 24. februara 2022. do danas bukvalno prepolovljen, da je privreda opustošena, a dugovi nagomilani do neslućenih granica, sve je moguće.
Ipak, veliko je pitanje da li je zemlji Zelenskog potrebna Amerika koja neumoljivo gubi globalni prestiž, kojoj preti ratovanje s Kinom i Severnom Korejom, dvema državama čije su armije opremljene nuklearnim naoružanjem? Promene su sve ubrzanije i nadležni u Kijevu više nemaju mnogo vremena za razmišljanje. Moraju što hitnije da uskoče u voz za budućnost. U protivnom će i druga polovina njihovih zemljaka potražiti nove domove. Negde gde ne preti opasnost od razbacanih kasetnih bombi i nagaznih mina.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


