Drama sa crnim humorom

Posle letošnjeg upečatljivog nastupa na međunarodnom festivalu Sinema siti u Novom Sadu, film „Nije kraj”, hrvatskog reditelja Vinka Brešana, sutra uveče biće pred beogradskom publikom na svečanoj premijeri u velikoj dvorani „Sava centra”.

Naš stari znanac Vinko Brešan se posle uspeha komičnih filmova „Kako je počeo rat na mom otoku”, „Maršal” i uzbudljive ratne drame „Svjedoci”, ponovo vratio crnom humoru, neočekivanoj ljubavnoj romansi u hrvatsko-srpskom koprodukcijskom filmu (zagrebački „Inter film” i beogradski „Vans”) s kojim su nagovešteni neki plodonosniji i vedriji dani u kinematografijama susednih zemalja. U filmu koji je nastao prema dramama Mate Matišića, u fokusu je ljubavna drama između hrvatskog ratnog veterana i srpske porno glumice čija se tragična sudbina raspliće pred očima gledalaca. Uz izvrsne hrvatske glumce, predvođene vrsnim komičarem Predragom Vušovićem Pređom i Ivanom Hercegom, sjajnu ulogu u filmu ostvarila je i naša glumica Nada Šargin, a u filmskim minijaturama upečatljivi su i Vojislav Voja Brajović i Branko Cvejić.

U razgovoru za „Politiku”, Vinko Brešan, između ostalog, govori i o svom istrajavanju na komunikaciji sa realnošću i događajima koji su obeležili i naš zajednički prostor i naše zajedničko vreme.

„Nije kraj” takođe korespondira sa realnošću, sa događajima koji bi mogli biti istiniti u ovom našem vremenu i na našim prostorima?

Kada god radim film svestan sam toga da se filmovi mogu baviti onim što se moglo dogoditi, a ne onim što se dogodilo, stvarajući tako novu realnost. Pitanje je, naravno, u kojoj meri u komunikaciji sa publikom film može dokazati vlastitu istinitost, odnosno svoje pripadništvo ovom vremenu i ovom prostoru. Verujem da ovaj film to naprosto može, ali nije na meni da o tome sudim.

Svojevremeno, dodeljujući Vam nagradu za film „Svjedoci”, Jirži Mencl je u obrazloženju napisao i da „nijedna istina ne može biti toliko teška koliko je teško njeno prikrivanje”. Čini se da nijedan reditelj sa ovih prostora nije tako istrajno reagovao na raspad Jugoslavije, na ratove, bratoubilaštvo, kao što ste to činili Vi u sva četiri svoja filma?

Rođen sam 1964. godine, što znači da sam odrastao u Jugoslaviji. Neke važne periode u životu prošao sam u zajedničkoj zemlji. S druge strane, dovoljno sam mlad da me raspad Jugoslavije i mrakovi rata uzbude i uznemire, te sam na sve to reagovao u moja četiri filma na ovaj ili onaj način. Dakle, ja se bavim onim što me muči. Naravno, ako vidim da moje nedoumice i razmišljanja može da prepozna publika i oni koji vrednuju filmove kao umetnička dela to me, prirodno, veseli.

Posle „Svjedoka” Vi se u filmu „Nije kraj” vraćate crnoj komediji. Zgodno sredstvo za plasiranje teškog sadržaja?

Nisam toliko pametan da kalkulišem, da radim glavom a ne želucem. Moja prva dva filma bili su komedije jer sam imao potrebu da kroz humorni diskurs govorim o našem vremenu. „Svjedoci” je bio drama jer nisam mogao naći nikakav drugačiji način da na problem o kojem je govorio ovaj film gledam iz humornog ugla. „Nije kraj” je kombinacija mene iz vremena komedije i mene iz vremena drame, s tim što je komedija sada malo gorča i malo mračnija jer sam, verovatno, i ja u međuvremenu postao takav. Odgovoriti na pitanje zašto je film takvog žanra, za mene je isto kao odgovoriti na pitanje zašto je naš život u žanru komedije i drame.

Za polazište filma „Nije kraj” Vi ste posegli za dramskom prozom Mata Matušića koji je, sudeći po novim hrvatskim filmovima, trenutno filmski najizvođeniji pisac?

Mate Matušić je napisao dramsku trilogiju koju je nazvao „Posmrtna trilogija”. Za film „Nije kraj” uzeo sam dve njegove drame, od kojih je jedna sa više a druga sa manje humora. Osim toga, Mate Matušić pripada mojoj generaciji, i njega u dramama muče ista pitanja kao i mene u mojim filmovima, a na stranu to što je on moj najbolji prijatelj i osoba koja mi veoma prija i paše.

U svim Vašim filmovima vidno je umeće rada sa glumcima, međusobno poverenje i poštovanje. Tako je bilo i sa Nadom Šargin, Vojom Brajovićem...?

Rad sa njima je bio fantastičan! Ja nisam reditelj u lutkarskom pozorištu i iskreno verujem da sam osoba koja samo usmerava glumačku energiju i zadužen sam za njeno prepoznavanje. Nikada se ne bih usudio da glumcu kažem kako treba da glumi, jer on to zna mnogo bolje nego što bih mu ja mogao kazati. Ako neko hvali moj rad sa glumcima, to me veoma raduje, jer to znači da hvali moje verovanje u glumce i njihovo iskreno glumačko iskazivanje.

Film „Nije kraj” dočekan je sa ovacijama na letošnjem festivalu Sinema siti u Novom Sadu. Kako iščekujete beogradsku premijeru?

Ovo je prava, ne samo tehnička, već suštinska srpsko-hrvatska koprodukcija zato što je ovo srpsko-hrvatska priča koja se u podjednakoj meri tiče i Hrvatske i Srbije. Gledajući na to, naravno, da mi je srpska premijera isto tako važna kao ona u Hrvatskoj i da se susretu sa publikom iskreno veselim.