Ko kuca na ćirilici, otvoriće mu se

Od Novosadskog dogovora (1954), na kome je proklamovana ravnopravnost upotrebe ćirilice i latinice, ćirilica je i kod Srba upotrebno postajala sekundarno pismo, duboko u senci latinice. Nije da u ovih 70 godina od Novosadskog dogovora nije upozoravano na sve lošiji i lošiji status ćirilice, budući da je njena upotreba u javnoj sferi svedena na desetak procenata. Nije da nije bilo ni političara koji su ukazivali na loše stanje u kome se ćirilica nalazi. Bilo je, dakle, apela i sa stručne (pre svega lingvističke) i sa političke strane da se mora zaustaviti urušavanje, koje će u ne tako dalekoj budućnosti prerasti i u izumiranje ćirilice kao srpskog nacionalnog pisma. I to bez obzira na činjenicu da je i Ustavom Srbije (2006), njegovim 10. članom, definisano da su „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo”. Jer, jedino je, valjda, u Srbiji Ustavu nadređen Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama, nemenjan još od 1991, a u kome je službena upotreba, kao relikt od Srba prihvaćene hrvatske komunističke politike, vrlo usko definisana (odnosi se samo na državne organe), i ne predstavlja ni deseti deo nedefinisane javne upotrebe, u kojoj dominira latinica. I evo, nakon sedamdeset godina dočekasmo da jedan ministar, a reč je o sadašnjem ministru kulture Nikoli Selakoviću, pređe sa deklarativne na konkretnu podršku u zaštiti ćirilice kao jedinog srpskog nacionalnog pisma. Da iznese konkretne početne predloge za zaštitu ćirilice. I to gde: u Vukovom Tršiću i na Vukovom saboru. Kao da se želeo zavetovati pred Vukom, kao utemeljiteljem srpskog književnog jezika i današnje srpske ćirilice, da će predložene mere i realizovati. A u pitanju su tri mere: 1) nabavka „dvoauzbučnih” (ćiriličko-latiničkih) tastatura za javne ustanove (nažalost, samo one koje potpadaju pod službenu upotrebu jezika i pisma), b) otkup samo ćiriličkih izdanja za nacionalne biblioteke, i v) raspisivanje konkursa namenjenog mladim dizajnerima za nove ćiriličke fontove.

Date mere najbolja su potvrda načela kojeg će se, kako sam kaže, držati ministar Selaković, a ono glasi: „Ono što je srpsko mora da ima primat, kada je u pitanju briga države.” A u gradaciji „srpskog” teško da je išta „srpskije” od srpskog jezika i ćiriličkog pisma, koji su među temeljnim srpskim nacionalnim identitetskim kriterijumima. Sve tri najavljene mere su vrlo značajne za zaštitu i afirmaciju ćirilice. Prava o „dvoazbučnim” tastaturama ima čak više simboličku od praktične vrednosti: svaki dan kad sednemo pred kompjuter ćirilička slova će nas ne samo upućivati na ćirilicu nego će i sve one koji išta o njenom značaju u srpskoj kulturi znaju – gotovo obavezivati na njenu upotrebu. Ćirilica će nam tako preko „dvoazbučnih” tastatura biti stalno „pred očima”, a od „viđenja” do realizacije nije daleko. I treća mera je više motivišuća no praktična, budući da će veći broj novih, modernijih ćiriličkih fontova svakako uticati na prepoznavanje nespoznate lepote same ćirilice i na razvijanje ljubavi prema njoj.

Od triju najavljenih mera za praktičnu zaštitu i afirmaciju ćirilice bez sumnje je najznačajnija ona koja se tiče državnog otkupa knjiga za nacionalne biblioteke. Naime, ministar Selaković je predložio da će se od naredne godine pri otkupu knjiga za javne biblioteke otkupljivati isključivo ćirilička izdanja naših izdavača. I protiv toga su odmah digli glas privatni izdavači, navodeći da su tržišno, s obzirom na „prođu” u državama u okruženju, kudikako isplativija latinička izdanja. I baš kao što latinička izdanja imaju prednost u susednim istojezičkim državama, ćirilička izdanja, da bi bila ravnopravna, moraju imati prednost u Srbiji kao matičnoj državi srpskoga jezika i ćiriličkog pisma. Ćirilička izdanja tek tako postaju tržišno ravnopravna sa latiničkim. Jer, ako latinička imaju prednost i kod suseda i u Srbiji, nije li to pokazatelj državne nebrige za ćirilicu kao nacionalno pismo. Nebrige koja evo nakon punih 70 godina, ovim merama ministra Selakovića, postaje stvarna a ne deklarativna briga, za čije se prevazilaženje nude kao početne konkretne i vrlo značajne aktivnosti. Jer, reči su ministra Selakovića s kojima se teško ne složiti, „ako mi kao država ne stanemo u njenu odbranu i afirmaciju, ko će?” I možda najznačajniji argument u podršku ministrovog predloga: sva latinička srpska izdanja bogate ne srpsku, nego hrvatsku kulturnu baštinu. Naime, i svetska međubibliotečka asocijacija IFLA i standard ISO 12199 među jezicima koji koriste latinično pismo ne navodi srpski jezik, tako da se samo ono što je štampano ćirilicom knjiži kao srpska kulturna baština, dok sve što se štampa latinicom pripada hrvatskoj kulturnoj baštini.

Nadajmo se da će najavljene mere zaista biti i provedene. I da će napokon doći na red i državna saglasnost za promenu Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama iz 1991. godine, zasnovanog na hrvatskom komunističkom jezičkom stanovištu. Taj zakon, koji je zakon u korist srpske nacionalne štete, srpske državne strukture, iz nepoznatog razloga, štite već 35 godina, ne dozvoljavajući da se u njemu promeni ni jedna jedina zapeta (koja u njemu, mimo važećeg pravopisa, i nije zapeta nego – zarez!). A bez promene tog zakona teško je očekivati boljitak i za srpski književni jezik i za srpsko ćiriličko pismo.

*Član Odbora za standardizaciju srpskog jezika i Saveta za srpski jezik