Petak, 05.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Istina o četničkom komandantu majoru Jezdimiru Dangiću

Istina o četničkom komandantu majoru Jezdimiru Dangiću
Војвода Јездимир Дангић (трећи слева, с белом шубаром) легализовани четници и Немци у Ваљеву 1942. (Фото: „Википедија”)

Čitajući tekst „Tajna Vojvode Dangića” gospodina Vujadina S. Gudelja, objavljen u „Politici” 19. marta, primetio sam nenamernu grešku koja se dvaput omakla autoru. On kaže da su u aprilu 1942. godine partizani zajedno s ustašama pokrenuli oružanu hajku protiv vojno-četničkih odreda Jezdimira Dangića, a u drugom delu teksta ponavlja tu tvrdnju s dodatkom o hapšenju Dangića od strane Nemaca: „A reč je o predelu u kojem su četnici trpeli poraze u napadima ustaša i partizana. Nemci su u noći između 11. i 12. aprila uhapsili Jezdimira Dangića i internirali u oficirski logor u Nirnbergu.” U ovim tvrdnjama ne poklapaju se učesnici ofanzive na ustanike, a tu su navedeni samo četnici kao napadnuta ustanička strana. Datum hapšenja Dangića je tačan, ali nije navedeno gde je uhapšen. Autor govori o „navodnoj” Dangićevoj saradnji s Nemcima i „navodnim” ratnim zločinima koje je sa svojim ustanicima (četnicima) počinio. Zašto „navodno” kad se to stvarno dogodilo i za to postoje validni dokazi u vidu istorijskih dokumenata?

Na žalost, ili na štetu ovog dobrog teksta, sve se svelo samo na dokazivanje autorovog stava da su partizani u toku čitavog rata usko sarađivali s ustašama, što je diskutabilno jer su i oni bili antifašistička ustanička vojska protiv koje su osovinske snage Nemci, Italijani i ustaše vodili drugu neprijateljsku ofanzivu koja se završila Kozaračkom epopejom – najvećim stradanjem srpskog naroda iz zapadne i istočne Bosne. Velika i opravdavajuća okolnost za četničkog komandanta majora Jezdimira Dangića bila je ta što se s ustanicima digao na ustanak protiv ustaške agresije i represivne i genocidne politike NDH. Aktivno je učestvovao u odbrani srpskog naroda u istočnoj Bosni i spasavanju srpskih izbeglica sa Kozare prebacujući ih preko Drine u Nedićevu Srbiju.

Tragična sudbina majora Dangića dosta je slična sudbini svih ravnogoraca, na čelu s njihovim komandantom Dražom Mihailovićem. Naime, u julu i avgustu 1941. ustanici u istočnoj Bosni (kao i u ostalim srpskim etničkim delovima Bosanske krajine, Like, Korduna i Banije) organizovali su se u pružanju otpora ustaškoj NDH. Ustanički pokret nije bio jedinstven jer su u njemu učestvovali oni koji su oslobodilačku borbu poistovećivali sa socijalnom revolucijom (partizani, komunisti) i oni koji su želeli obnavljanje jugoslovenske monarhije (monarhisti, četnici). Ipak, i jedni i drugi ostavili su političke razlike po strani zbog odbrane srpskog naroda od ustaškog noža. Formirali su zajedničke štabove, na primer Komandu bosanskih vojnih ustaničkih odreda, osnovanu u Drinjači 1. oktobra 1941, u čijem su se komandnom kadru zajedno nalazili četnički i partizanski komandanti, kao Jezdimir Dangić, Pero Đukanović, Dragoslav Račić, Rodoljub Čolaković, Svetozar Vukmanović Tempo i Slobodan Princip Seljo.

Širenje ustanka u NDH pokazalo je veliku slabost NDH i njenih domobransko-ustaških vojnih formacija, što je izazvalo neplanirano veće angažovanje okupatorskih trupa na području Bosne. Zbog masovnog uništenja Srba u NDH (a Bosna se nalazila u njenom sastavu) politika i način borbe ravnogorskog pokreta, sem odbrane srpskog naroda i teritorija, postalo je i kažnjavanje svih krivaca za uništenje Srba – ustaša Hrvata i muslimana. Krenuli su u osvetničke pohode na područja i gradove gde je živeo većinski hrvatski i muslimanski narod čineći pokolje, pljačke i uništavajući imovinu.

S druge strane, partizanski komandanti nastojali su da u svoje jedinice mobilišu pripadnike svih naroda, dok su nasilje nad civilima osuđivali i oštro kažnjavali, posebno posle zločina koje su zajedno kao ustanici s četnicima iz osvete počinili početkom avgusta 1941. u Kulen Vakufu. Ta politika pomirenja i bratstva i jedinstva na duge staze omogućila im je kasniji uspeh i konačnu pobedu, dok su četničkom pokretu ti osvetnički pohodi, kojima su bili skloni i u kasnijem periodu rata, doneli epitet šovinističkog genocidnog pokreta, a politika „čekanja” i „legalizacije”, tj. saradnje s Nedićem i okupatorom, epitet fašističkog pokreta. Naime, posle gušenja ustanka u Srbiji u decembru 1941. general Nedić je pokušao da proširi svoj uticaj i teritoriju Srbije na severni deo Kosova s Mitrovicom i na područje Podrinja (istočne Bosne) kao etničkih srpskih krajeva. To je pokušavao preko nemačkih administratora Turnera, Šefera i kasnije Nojbahera, a uspostavio je i kontakte s bosanskim četničkim komandantom Dangićem, koji je želeo da na taj način sačuva srpski narod u tim krajevima od istrebljenja.

Pregovori Nedića sa Dangićem vođeni su sa znanjem Nemaca. Da bi uništili partizanske snage u istočnoj Bosni Nemci su bili spremni da angažuju snage majora Dangića. Prema sporazumu nemačkog zapovednika u Srbiji Paula Badera i majora Dangića zaključenom 1. februara 1942. u Beogradu, četničke jedinice između Drine, Save i Bosne i italijanske demarkacione linije trebalo je da se stave pod komandu zapovednika 718. nemačke divizije generala Badera i da se u sadejstvu s Nemcima bore protiv partizana. Ovaj plan je u poslednjem trenutku sprečen intervencijom poslanika Zigfrida Kašea i ustaške vlade.

Hitler je prihvatio Kašeovu i Pavelićevu protestnu notu i kao veliki srbomrzac iz Prvog svetskog rata odobrio ofanzivu na ustaničke snage četnika i partizana u Bosni, s dodatnom naredbom da se svi njihovi komandanti uhapse ili unište. Ofanziva je počela 31. marta 1942. prodorom ka Vlasenici, Bratuncu i Drini ustaške Crne legije, koja je pod komandom Jure Francetića i Rafaela Bobana iza sebe ostavljala samo zgarišta i zverski ubijene Srbe. Zato je 12. aprila 1942. i uhapšen major Dangić, ali na teritoriji Nedićeve Srbije, dok je bio na pregovorima s Nedićem i Nemcima. Nedić je intervenisao da ga oslobode, ali je bilo kasno, jer su Nemci ga već internirali u logor Strij u Poljskoj. Dalja sudbina majora Dangića kao logoraša, borca u poljskom ustanku, i na kraju zatočenika u Titovoj Jugoslaviji, dobro je poznata i dokumentovana.

Miomir Garašanin

 

Komentari17
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Марко Д.
Човек који је за живота прошао осам политичких затвора/логора (Тузла, Зеница, Нирнберг, Либек, Стриј, Краков, Лубјанка, Сарајево) од четири различита режима (аустроугарски, немачки, совјетски и тиотоистички - комунистички), више ратова и устанака по целој Европи, стрељан је 1947. г. у Сарајеву као злочинац и издајник. Kако нико није (био) пророк у своме селу, више ћемо о најмлађем члану Младе Босне и добитнику престижних књижевних награда Краљевске академије, сазнати у филму државне Пољске ТВ.
Брозову "историју" на ђубриште
Овај цитат све говори о ваљаности овог текста: "кад се то стварно догодило и за то постоје валидни докази у виду историјских докумената?" На жалост, ни за шта из тог времена НЕ ПОСТОЈЕ "валидни докази". Тзв. "историјски документи" су или фалсификовани или лукаво одабрани у мору уништених стварних докумената. Броз и његови лакеји су имали 45-65 година на располагању да створе фиктивне "документа" о себи и другима током 2. светског рата. "Историја" базирана на том тоалетном папиру не вреди ништа.
Garbage in garbage out
Бавите се тврдоглавим извртањем чињеница. Нико не спори да Вашингтонски архив садржи тачно 2000. То је оно до чега су САД могле да дођу. Велики број локалних архива им НИСУ БИЛИ ДОСТУПНИ, и зато их или нема или су добијени од Стаљина и Броза након селекције и обраде. Исто важи и за архив НДХ. Он садржи само документе које Брозови нису уништили или обрадили. Ако се зна тачно број и идентитет жртава у Јасеновцу, како онда Хрвати могу да увере цео свет да је број жртава вишеструко мањи?
Dragomir Olujić Oluja
G-dine NN, i dalje lažete – 1) Nemački ratni arhiv ima objavljenih 2.000 knjiga (i nijednu više), Nacionalni arhiv u Vašingtonu ga je mikrofiširao odmah na licu mesta, nije ga dobio od Broza, i digatalizovao ga je pre desetak godina, 2) arhivi NDH su u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, 3) pojedinačni spiskovi žrtava (ne samo) Jasenovca su objavljeni 1964. a ima ih (i digitalizovanih) i u Spomen-parku Jasenovac i Muzeju žrtva genocida u Beogradu! I pokažite makar jedan „obrađen“ dokument!...
Prikaži još odgovora
Зоран Чачак (пишимо ћирилицом)
Комунистима и усташама крајњи циљ је био растурање Југославије, с тим што су усташе то радиле отворено и "пресекле" 10. априла 1941, стварањем НДХ, а комунисти су то радили полако, натенане и 1974. су донели Устав, који је био ексер у сандук Југославије. Четници су били заштитници уједињене државе, ма како се она звала.
Dragomir Olujić Oluja
O čemu Vi to, Milane01? Iz kog filma ispadoste? Kakav Staljin i „pravo naroda da imaju svoje zemlje“, kakvo „pravljenje“ KP Slovenije, KP Hrvatske i KP Jugoslavije, kakva Jugoslavija „po granicama ‚Pravedne Srbije‘“, kakva „izdaja kralja i otadžbine“, kakvi bakrači?
Dragomir Olujić Oluja
Naprosto, g-dine Čičak, po milioniti put lažete! 'Ajmo jedno malo test-pitanje: Zašto su komunisti angažovali stotine hiljada ljudi i poveli rat za oslobođenje Jugoslavije, ratovali četiri godine uz velike žrtve, obnovili već rasturenu Jugoslaviju i održavali i razvijali je do neslućenih razmera preko 40 godina i onda rasturili – genijalna strategija, zar ne? (I da ne zaboravimo Moljevićev/četnički program Velike Srbije!)
Prikaži još odgovora
Milan01
Pod slobodom medija na srpskim TV kanalima paradiraju razni doktori i nazovi patriote koji koriste najgore lazi da bi ocrnili partizane i komuniste a opravdali cetnike. Za njih je dovoljno da se neki cetnicki vodja 'borio za Srbe', pa da ga slave. Zaboravljaju da su saradnici okupatora najgori izdajnici svog naroda. Peten je stitio Francuze, Kvisling je stitio Norvezani, ali su bili okupatorske sluge. Kao takvi su osudjeni na smrt. Takvi su bili i Pavelic, i Nedic, i Draza, i Dangic, i Kalabic!
Nostradamus
Nakon vise od 80 godina nakon II svetskog rata, nasi dragi nacionalisti, pokusavaju da nasminkaju ponasanje „ustanickog pokreta“ sa subarama. Zasto, je to njima bitno, meni nije jasno, ali jedno moram priznati da su uporni. Pogresnim metodama se dobojaju uvek pogresni rezultati. Tako je i sa cetnicima kojima se ne mogu oprostiti klanja, zbog nekih pojedinaca koji to nisu radili. Lep pozdrav.
Nostradamus
Gospodine @Mr Dragan D, ja nisam Hrvat vec Srbin, a Pavelic i ustase spadaju u istu kategoriju, sa razlikom da su nosili drugacije kape. Lep pozdrav.
Mr Dragan D
Nostradamus, tvoji su dokazali da je Pavelić bio oslobodilac i nema nikakvog pokušaja da se ospori ta laž. Nisam pristalica četnika i u većini se ne slažem sa novopečenim četnicima ali priznajem da među tim snagama bilo onih pravih patriota ali su u večini slučajeva bili sputavani nesposobnom politikom Draže Mihajlovića

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.