Bliskoistočne atomske opasnosti
Pre pola veka Iran i Izrael su, uz Japan, bile tri stražarnice američkih interesa u Aziji. Posle islamske revolucije 1979, raspalo se savezništvo persijske carevine i jevrejske države, a dve zemlje koje su dotle radile na projektu zajedničke rekete danas jedna drugu zasipaju projektilima u ratu koji može da ima nesagledive posledice po region i svet.
Premijer Benjamin Netanjahu najavio je da će Izrael nastaviti s napadima „koliko god dana bude potrebno” dok nuklearni program Irana ne bude razoren, a njegova armija onesposobljena. Svemu je pridodao i svoju decenijsku ambiciju da svrgne režim ajatolaha i da jednom za svagda otkloni ono što naziva „egzistencijalnom pretnjom”.
Netanjahu je procenio da je pravo vreme za dugo pripremanu akciju: iranski saveznici iz Osovine otpora su oslabljeni, od Iraka preko Libana do Gaze. Doskora najbliži režim u Siriji drži se neutralno. Kapaciteti iranske vazdušne protivodbrane oslabljeni su tokom razmene vatre prošle godine.
Ono što je najvažnije, Amerika se neće protiviti pod uslovom da ne bude direktno uključena. Donald Tramp se nedeljama kretao putanjom između pregovora o nuklearnom sporazumu s Iranom uz posredovanje Omana i razornih pretnji u slučaju da Teheran odbije američki zahtev da potpuno odustane od nuklearnog programa – što je vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei učinio.
Iako se tvrdi da je Tramp stavio veto na Netanjahuov plan da likvidira Hamneija, američki predsednik je sebe diskreditovao ostavljajući Irance u uverenju da Izrael neće napasti pre završetka šeste runde pregovora prošle nedelje, čime je pomogao Izraelu i doprineo faktoru iznenađenja.
Izrael je prvih sati u euforiji slavio nalete svojih aviona na dve hiljade kilometara udaljene ciljeve i besprekorno organizovane operacije Mosada u kojima su ubijeni načelnik Generalštaba, komandant Revolucionarne garde, desetine drugih komandanata, kao i najmanje 14 istaknutih nuklearnih naučnika.
Kada je Teheran pokazao da može da uzvrati raketama na način koji Izrael nije očekivao, raspoloženje u Izraelu počelo je da se menja. Izraelci su naviknuti da bombarduju druge, ali ne i da svakodnevno beže u skloništa dok su sve poslovne aktivnosti zamrznute, škole i sinagoge zatvorene, a vazdušni prostor blokiran.
Netanjahu je, kao i u Gazi, uprkos razaranju, daleko od ostvarenja svojih ključnih ciljeva u Iranu. Tri nuklearna postrojenja samo su površinski oštećena, a poziv na promenu režima imaće očekivani bumerang-efekat homogenizacije oko vrhovnog vođe.
Nastavak rata je očekivan, čak neizbežan. Što ne znači da je prerano analizirati deeskalizaciju i načine na koje ovaj konflikt može da se završi.
Teheran bi, posle nekoliko efikasnih udara, mogao sopstvenoj javnosti da saopšti da je osveta bila efikasna, da je „cionistički entitet” dobio zasluženu lekciju i da je Islamska Republika spremna da prihvati nastavak pregovora i pozive za primirje.
Bio bi to scenario sličan onom u Libanu, kada je Hezbolah prihvatio prekid vatre pošto je pretrpeo velika razaranja vojne infrastrukture i u koordinisanim akcijama Mosada izgubio desetine vojnih komandanata, ali nije potpisao kapitulaciju.
Druga opcija je da Iran nastavi da trpi izraelske udare i nastavi s ograničenim otporom čekajući da Netanjahu pod međunarodnim pritiskom prekine rat. Imajući u vidu dosadašnja iskustva, posebno rat u Gazi, gotovo da je teorija da izraelski premijer prihvati apele lidera G7, Arapa, Rusije ili Kine.
Sudbina rata ne određuje se ni u Teheranu ni u Jerusalimu – već u Vašingtonu, koji je nevoljno prihvatio da ga angažman na Bliskom istoku udalji od Kine i rata u Ukrajini. Tramp bombastično najavljuje da će „uskoro” isposlovati mirovni sporazum Izraela i Irana. Deluje kao replika fantazije o okončanju ukrajinskog rata „za 24 sata” i, tipično za Trampa, sadrži niz nedoumica.
Skraćujući boravak na samitu G7 u Kanadi, on je uneo elemente drame pojačavajući je oštrom kritikom iranskog liderstva i pozivom da se devet miliona stanovnika Teherana hitno evakuiše. SAD šalju vojna pojačanja za Bliski istok.
Da li će Tramp narediti strateškim bombarderima B-2 da unište duboko ukopane bunkere s iranskim centrifugama? Bela kuća demantuje takve spekulacije, svesna da bi Iran u tom slučaju pozvao sve svoje regionalne saveznike, koliko god oslabljene.
Da li je Tramp u poziciji, i da li uopšte namerava, da Netanjahua pritisne da prihvati prekid neprijateljstava, kao što je to učinio početkom godine kad je od njega ultimativno zahtevao saglasnost za primirje u Gazi?
Tramp govori o diplomatiji. Da li to znači nastavak pregovora s Iranom uprkos protivljenju izraelskog premijera. Šef Bele kuće već je pozvao Teheran da se vrati pregovaračkom stolu „pre nego što bude kasno”.
Izraelski napad, koji ne bi mogao da se dogodi bez njegove saglasnosti, Tramp namerava da iskoristi da maksimalno pritisne oslabljeni Teheran da se saglasi s američkim uslovima za obnovu nuklearnog sporazuma. Računa da ajatolasi nisu u prilici da ostvaruju sve svoje zahteve svesni da rat dodatno pogoršava tešku ekonomsku situaciju u zemlji izazvanu razornim sankcijama.
U dilemi je i ajatolah Hamnei. Mogao bi da se povuče iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, kao što je to uradila Severna Koreja. Druga je da obogati uranijum na 90 procenata, dovoljno za atomsku bombu. Manevarski prostor vrhovnog vođe je sužen, iako Teheran već duže vreme daje do znanja da želi obnovu nuklearnog sporazuma.
Moguće je da će posle rata s Izraelom ipak prihvatiti opciju da obogaćivanje uranijuma bude obavljano van zemlje, recimo u Rusiji. Posle toga bi Hamnei Irancima mogao da poruči da je Islamska Republika pokazala svu moć i snagu svojih oružanih snaga, da nije pobeđena. On nije u obavezi da javnosti objašnjava očigledne bezbednosne i obaveštajne propuste koji su Mosadu omogućili da se infiltrira u Iran i priprema spektakularne ciljne likvidacije.
Netanjahu je demantovao izraelske militante koji su ga godinama optuživali da je „kukavica” koja ne sme da napadne Iran. Pokušaće da sopstvenu javnost uveri da je Iranu naneo dovoljno štete i tako sebi otvori prostor da politički kapitališe i nastavi s operacijama u Gazi, koje su sada potisnute u drugi plan.
Kao što izbegava odgovornost za propuste koji su vodili ka krvavom napadu Hamasa oktobra 2023, Netanjahu bi i sada da izbegne da govori kako su iranske balističke rakete probijale tri prstena izraelske protivvazduhoplovne odbrane.
Moguća je i opcija produženog rata nižeg intenziteta. Izrael bi pokretao povremene vazdušne udare, organizovao likvidacije i sabotaže. Iran bi uzvraćao kao tokom osam godina rata protiv Iraka, kada je Zapad stajao iz Sadama Huseina. Povećali bi se rizici da vatra zahvati ranjive instalacije nafte i gasa po Zalivu. Opcija međunarodnog terorizma ne bi bila isključena.
Mir je moguć samo ukoliko obe strane nađu motiv da slave pobede, ali to ne znači da su mračniji scenariji otklonjeni. Jedan je da izraelsko-iranski rat preraste u regionalni konflikt. Ukoliko Iran zatvori Ormuski tesnac, vodeni put kojim prolazi petina dnevne svetske proizvodnje nafte, ili ukoliko ostvari raniju pretnju da će napasti vojne baze SAD po Bliskom istoku, Amerikanci bi se pridružili Izraelu u bombardovanjima.
Netanjahu nema izlaznu strategiju. Veruje da će rat kratko trajati i da sledi kapitulacija Irana. Teško ostvarljivo. Prvi put od rata 1973. izraelski avioni napadaju jednu moćnu državu, armiju i njenih 94 miliona stanovnika. Za razliku od Izraela, Iran ima stratešku dubinu. Mogao bi da zatraži da mu se Moskva oduži za dronove i isporuči baterije protivvazduhoplovnog sistema S-400. Vladimir Putin je izgubio Bašara el Asada i ne bi da mu izmakne strateško partnerstvo s Iranom. Već se ponudio da posreduje.
Pokazuje se koliko je problematična Netanjahuova ideja da jednim ratom reši sve druge ratove, a Trampova odluka da podrži napad mogla bi da se pokaže kao tragičan promašaj. To što je šef Bele kuće zavaravao Irance i tolerisao Netanjahua kome su odmah isporučene rakete, a posle toga ih ponovo pozivao za pregovarački sto, navešće tvrdo krilo iranske politike da od Hamneija zatraži odobrenje da se što pre napravi atomska bomba. Nema indikacija da je to tako, ali većinsko javno mnjenje u Iranu, i pre izraelskog napada, podržavalo je proizvodnju A-bombe.
Tramp je izjavio da SAD neće tolerisati Severnu Koreju u Zalivu, ali možda će dopuštenjem Izraelu da bombarduje Iran upravo to ostvariti. Suočeni s egzistencijalnom pretnjom, ajatolasi bi mogli da promene prirodu rata. Samo primirje i nuklearni sporazum mogu da spreče scenario bliskoistočnog Armagedona. Rat se meri po onome kako se završi.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


