Subota, 04.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Ku­li­se svet­skog stra­te­škog te­a­tra

Ku­li­se svet­skog stra­te­škog te­a­tra
Цр­ве­ни те­пих за пред­сед­ни­ка САД До­нал­да Трам­па (Фото ЕПА ЕФЕ Фреек Ван дер Бергх)

 

Po­li­ti­ka je uvek svo­je­vr­sni te­a­tar, jer se u njoj naj­va­žni­je stva­ri de­ša­va­ju iza ku­li­sa, bu­du­ći da su re­di­te­lji, po pra­vi­lu, va­žni­ji od glu­ma­ca. Rat i voj­ne stva­ri su do­ne­kle is­kre­ni­ji od po­li­ti­ke, iako i tu ima do­sta tak­tič­kih var­ki i ob­ma­na, ali u ko­nač­ni­ci na stra­te­škom ni­vou se je­di­no ra­ču­na re­al­na sna­ga, ko­ju ipak ni­je mo­gu­će glu­mi­ti. Što onaj br­ka­ti so­vjet­ski stra­te­ški džin ko­ga se či­tav svet bo­jao re­če, na opa­sku fran­cu­skog pre­mi­je­ra Pje­ra La­va­la 1935. go­di­ne da sma­nji re­pre­si­ju nad ka­to­li­ci­ma ka­ko bi pri­do­bio po­dr­šku pa­pe za even­tu­al­no so­vjet­sko-fran­cu­sko sa­ve­zni­štvo u ra­tu ko­ji se spre­mao: Ko­li­ko di­vi­zi­ja ima taj pa­pa? Ta Sta­lji­no­va ci­nič­na opa­ska La­va­lu go­vo­ri o več­nom ci­ni­zmu ra­ta, u ko­jem mo­ra­te mr­tvi hlad­ni da sa­bi­ra­te do­bit­ke i gu­bit­ke što se me­re gla­va­ma i gra­do­vi­ma, za šta ret­ko ko ima sto­mak, usled če­ga je mno­go tak­ti­ča­ra, a ma­lo stra­te­ga naj­vi­šeg ni­voa.

To je vi­dlji­vo upra­vo u naj­no­vi­jem pu­ška­ra­nju na Bli­skom is­to­ku iz­me­đu Izra­e­la i Ira­na, u ko­je se vo­lon­ter­ski uklju­či­la i Ame­ri­ka, bu­du­ći da ni­je ja­sno šta ona mo­že kon­kret­no da do­bi­je od ne­kog po­nov­nog di­rekt­nog an­ga­žma­na u tom re­gi­o­nu pe­ska, kr­vi i naf­te. Do­du­še, va­lja pri­zna­ti da je Ame­ri­ka bom­bar­do­va­la iran­ski nu­kle­ar­ni pro­gram s mno­go za­dr­ške, pret­hod­no na­ja­vlju­ju­ći da­ni­ma na sva zvo­na da će to uči­ni­ti, da­ju­ći džen­tlmen­ski Iran­ci­ma sa­svim do­volj­no vre­me­na da se spre­me i da pre­ne­su za­li­he obo­ga­će­nog ura­ni­ju­ma sa tri lo­ka­ci­je za ko­je se ma­nje-vi­še zna­lo da mo­gu bi­ti ga­đa­ne. Jed­na­ko ta­ko, Iran je na ovo ga­đa­nje uz­vra­tio džen­tlmen­ski na­ja­vlju­ju­ći da će ga­đa­ti ame­rič­ku voj­nu ba­zu u Ka­ta­ru, ko­ju je po­tom ga­đao sa se­dam du­go­met­nih ra­ke­ta, od ko­jih je šest pre­sret­nu­to, a sa­mo jed­na je pa­la na cilj, ta­man da Iran mo­že da ka­že da je po­go­dio ne­ku ame­rič­ku voj­nu efek­ti­vu, pa da se s tim fa­bri­ko­va­nim ose­ća­jem ne­re­še­nog re­zul­ta­ta ide u pre­go­vo­re o mi­ru, što je Tramp i po­ku­šao pom­pe­zno da ura­di na­kon ovog iran­skog na­pa­da, na­ja­vlju­ju­ći ko­nač­no po­stig­nu­to pri­mir­je iz­me­đu Ira­na i Izra­e­la, ko­je ni­je po­tra­ja­lo ni ne­ko­li­ko sa­ti pre ne­go što su ra­ke­te po­no­vo po­le­te­le u oba prav­ca.

Za Tram­pa je ne­zgod­no što mu je ovo već ko zna ko­je pri­mir­je ko­je na­ja­vlju­je, a da ni­šta traj­ni­je ne­ma od to­ga, osim kra­ćih ili du­žih pa­u­za u dej­stvi­ma, ko­ja se na­kon ovih od­mo­ra i puš-pa­u­za po pra­vi­lu na­sta­vlja­ju. Tramp je naj­pre još u kam­pa­nji na pro­šlim pred­sed­nič­kim iz­bo­ri­ma na­ja­vlji­vao da će rat u Ukra­ji­ni za­u­sta­vi­ti za je­dan dan, od če­ga ne­ma ni­šta ni po­la go­di­ne od ka­da je stu­pio na tron ame­rič­kog pred­sed­ni­ka. Još ra­ni­je, kad je iza­bran kra­jem pro­šle go­di­ne, us­po­sta­vio je krh­ko pri­mir­je u Ga­zi, ko­je ne sa­mo da se ni­je odr­ža­lo, ne­go vi­di­mo da sa­da ima­mo i znat­no ši­ri va­tro­met na Bli­skom is­to­ku od ono­ga kad je Baj­den bio ame­rič­ki pred­sed­nik. Sve to po­sta­vlja pi­ta­nje ko­li­ko Tramp za­pra­vo re­al­no upra­vlja pro­ce­si­ma, što je tek re­to­rič­ko pi­ta­nje, jer smo već pi­sa­li, upra­vo ov­de, da su va­žni­ji oni pa­met­ni mom­ci ko­ji se­de iza pred­sed­nič­kih, kra­ljev­skih ili pre­mi­jer­skih tro­no­va ne­go oni na tim tro­no­vi­ma, osim ako ih se ne do­mog­nu baš ti pa­met­ni mom­ci ko­ji su se či­ta­vog ži­vo­ta ba­vi­li tim ne­mi­lim stra­te­škim stva­ri­ma i raz­mi­šlja­li o nji­ma.

Za raz­li­ku od Tram­pa, ko­ji za sa­da ne uspe­va sa svom si­lom svo­jih ko­le­ga bi­zni­sme­na ko­je je po­sta­vio na ključ­ne stra­te­ške funk­ci­je – po­put nje­go­vog glav­nog pre­go­va­ra­ča Sti­va Vit­ko­fa, či­ji si­tan vez za sa­da ne da­je re­zul­ta­te ni u Ukra­ji­ni ni na Bli­skom is­to­ku – i ko­ji je po do sa­da vi­đe­nom či­sto re­ak­ti­van po­li­ti­čar što upr­kos pom­pe­znim na­ja­va­ma ne uspe­va da pro­iz­ve­de si­tu­a­ci­je i pro­ce­se, po­sto­je i oni ko­ji uspe­va­ju da na­met­nu svoj tem­po i svo­je že­lje i pri­ja­te­lji­ma i ne­pri­ja­te­lji­ma. Pr­vi od njih je Ben­ja­min Ne­tan­ja­hu, biv­ši ko­man­dos s di­plo­mom naj­pre­sti­žni­jih svet­skih uni­ver­zi­te­ta, ve­o­ma ret­ka ka­rak­ter­na struk­tu­ra, ko­ji je us­peo da u svo­je ra­to­ve  na Bli­skom is­to­ku uvu­če Tram­pa vi­še ne­go Baj­de­na, te je oči­gled­no da Ne­tan­ja­hu, u od­no­su na Tram­pa, pred­sta­vlja ri­tam sek­ci­ju ko­ja od­re­đu­je tem­po ovog dvoj­ca, osta­vlja­ju­ći Tram­pu tek da opa­li po ko­ju so­la­žu, ko­ja za­pra­vo ne zna­či mno­go vi­še od kit­nja­stog ukra­sa, jer je u okvi­ri­ma za­da­tog tem­pa, a on je u ru­ka­ma pro­ak­tiv­nog Ne­tan­ja­hua, ko­me za sa­da ni­ko ni­šta ne mo­že.

Dru­gi od njih je Vla­di­mir Pu­tin, ko­ji je ma­nje si­ro­vo ak­ti­van u od­no­su na Ne­tan­ja­hua i po­slo­vič­no str­plji­vi­ji, ali ta­ko­đe, za raz­li­ku od Tram­pa, uspe­va da pro­iz­ve­de si­tu­a­ci­je i pro­ce­se ko­ji mu idu na­ru­ku, kao što mu ne­sum­nji­vo ide na­ru­ku sve što se de­ša­va u pu­ška­ra­nju iz­me­đu Izra­e­la i Ira­na, jer to od­vla­či pa­žnju s Ukra­ji­ne i da­je mu ši­ri pro­stor za dej­stva ta­mo, ko­ji on, po­slo­vič­no str­pljiv, još ne ko­ri­sti u pu­nom ka­pa­ci­te­tu, nu­de­ći svo­je do­bre uslu­ge i za even­tu­al­ne do­go­vo­re na Bli­skom is­to­ku, a to je opet po­ve­za­no s ti­me ko­li­ko će se u Ukra­ji­ni iza­ći u su­sret nje­go­vim in­te­re­si­ma. Pot­pi­snik ovih re­do­va već du­že vre­me pi­še i go­vo­ri da su ra­to­vi u Ukra­ji­ni i na Bli­skom is­to­ku bli­zan­ci i da funk­ci­o­ni­šu po lo­gi­ci spo­je­nih su­do­va, te ni­je mo­gu­će po­ja­ča­va­ti rin­glu u jed­nom ra­tu, a da se to ne od­ra­zi na dru­gi, te je Tramp za­pra­vo po­čeo da stra­te­ški lu­ta on­da kad ni­je us­peo da za­u­zda Ze­len­skog, što mu je nu­žno, pre ili ka­sni­je, mo­ra­lo po­kva­ri­ti i po­sao na Bli­skom is­to­ku, na ko­jem je pi­ta­nje ko­li­ko će sa­da Ame­ri­ka mo­ra­ti da ide da­le­ko. S dru­ge stra­ne, mno­go sup­til­ni­ji i uz­dr­ža­ni­ji, Pu­tin s Ira­nom pre­ci­zni­je na­la­zi pra­vu me­ru po­dr­ške i za­u­zda­va­nja ka­ko se ne bi su­vi­še po­tro­šio u od­no­su na glav­ni stra­te­ški cilj, što je ne­sum­nji­vo Ukra­ji­na i ono što re­al­no mo­že da do­bi­je ta­mo, či­ne­ći Iran po­ste­pe­no sve za­vi­sni­jim od Ru­si­je usled stra­te­ške olu­je u ko­ju je upao.

Uglav­nom, Tramp je svo­jom bi­znis-me­to­dom, ko­jom je pri­stu­pio stra­te­škim stva­ri­ma, sam se­be do­veo u ne­zgod­nu po­zi­ci­ju da sa­da mo­ra da po­ka­zu­je mi­ši­će i da ni­je tek uto­pi­stič­ki bi­zni­smen ko­ji je od Ga­ze mi­slio da na­pra­vi Azur­nu oba­lu, pa je oti­šao u dru­gi eks­trem da sa­da ša­lje u prak­si ni­kad ne­ko­ri­šće­ne bom­bar­de­re i bom­be na Iran vr­še­ći auto­de­struk­ci­ju svo­je po­zi­ci­je ne­su­đe­nog svet­skog mi­ro­tvor­ca. Da­lje sr­lja­nje u još ja­či rat pro­tiv Ira­na ne­sum­nji­vo bi bi­lo Tram­po­va stra­te­ška gre­ška, ko­ja bi u pot­pu­no­sti uni­šti­la nje­gov dru­gi pred­sed­nič­ki man­dat, ne sa­mo za­to što je Iran mno­go tvr­đi orah ne­go što su to ne­kad bi­li Irak i Av­ga­ni­stan, ili zbog to­ga što je Ame­ri­ka da­nas sla­bi­ja ne­go pre dva­de­se­tak go­di­na kad je kre­nu­la u pret­hod­ne (an­ti)stra­te­ške avan­tu­re, već pr­ven­stve­no zbog to­ga što Tramp prak­tič­no ne bi ostva­rio ni­šta od svog mi­ro­tvo­rač­kog pro­gra­ma ko­ji je pom­pe­zno na­ja­vlji­vao, da­ju­ći ple­do­a­je de­mo­kra­ta­ma da se pred­sta­ve kao ve­ći mi­ro­tvor­ci i odu­va­ju re­pu­bli­kan­ce na sle­de­ćim iz­bo­ri­ma. Ako je to mo­žda i plan, on­da Tramp za sa­da ne po­ka­zu­je dr­žav­nič­ku ve­šti­nu da mu se su­prot­sta­vi jer je za sa­da sa­mo glu­mac i još ni­je re­di­telj, za raz­li­ku od Pu­ti­na i Ne­tan­ja­hua, ko­ji su i glum­ci i re­di­te­lji i pro­du­cen­ti, da ne po­mi­nje­mo tek ki­ne­skog pred­sed­ni­ka Si Đin­pin­ga, ko­ji je vi­še struk­tu­ra ne­go po­je­di­na­čan čo­vek ko­ja su­ve­re­no vla­da sop­stve­nim stra­te­škim fil­mom.

Ko­nač­no, ku­li­se svet­skog stra­te­škog te­a­tra još će se po­me­ra­ti, sve dok se re­di­te­lji ne do­go­vo­re oko ko­nač­ne po­stav­ke sce­ne, bez ob­zi­ra na to ko­je će glum­ce an­ga­žo­va­ti da iz­ne­su ko­mad.

*Na­uč­ni sa­vet­nik na In­sti­tu­tu dru­štve­nih na­u­ka

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.