Ustavno sudovanje i mi
Miloš Stanić*
Ustavni sud naše zemlje u poslednje vreme često je u žiži interesovanja usled nekoliko „kontroverznih” odluka i takođe „dubioznih” izjava, kako je to ocenjeno u delu naše javnosti. Pre nekoliko godina satima sam vodio razgovor sa svojim prijateljem dr Miroslavom Đorđevićem, potpredsednikom, a sada i predsedavajućim Visokog saveta tužilaštva. Tema je bio Ustavni sud, odnosno njegova pravna priroda. Moj stav je bio takav da sam smatrao da ustavni sud zapravo nije sud, dok je kolega i prijatelj dr Đorđević drugačije rezonovao. Nakon nekoliko sati, iako skoro potpuno na oprečnim stanovištima, dogovorili smo se da zajedno napišemo jedan članak, gde ćemo svoja suprotstavljena shvatanja izložiti na jedan akademski način. Ipak, životni putevi i putešestvija odveli su nas na različite strane, tamo gde se, skoro sigurno, nismo ni nadali. Nismo se tada složili, ali ni kasnije realizovali naš naum. Ovakav razgovor, čini mi se, odražava tri bitne činjenice, povezane s našim nacionalnim karakteristikama. Dve ću da pomenem odmah, a jednu, namerno, na samom kraju. One odražavaju složenu prirodu našeg društva, ali i našeg državnog mehanizma, pa i samog ustavnog suda.
Kada je o našem razgovoru i zajedničkom radu reč, oni govore, usudiću se da iznesem svoj stav, o našim nacionalnim prirodama, karakteristikama. Mi smo razgovarali satima, razmenjivali argumente i to je svakako pozitivno. Ipak, to je kod nas retko. Pitam se, zbog čega? Čini mi se da su to strasti, koje nas obuzmu i zbog kojih često izgubimo iz vida suštinu. Naša istorija prepuna je odluka koje nismo donosili racionalno, uvažavajući kontekst svega. Nekada, čini se, nismo spremni, i pored naše najbolje volje, da uvidimo i saslušamo nešto drugačije, kao da nas ono plaši. Usled toga, propuštamo prilike. Takođe, nikada nismo napisali naučni rad o pravnoj prirodi ustavnog suda. To isto pokazuje jednu našu osobinu, a to je nestalnost, te nespremnost da se jedna dobra ideja sprovede do kraja. Razume se, imamo i opravdanje zašto se ona nije ovaplotila, a ovaj tekst neka nam posluži i kao opomena da taj zajednički poduhvat konačno dovršimo.
Prvo, moje je stanovište da maksima nomen est omen ne važi kad je reč o ustavnom sudu. On je ustavni, ali je najmanje sud. U mnogim zemljama se ovaj organ, mišljenja sam, pravilno, naziva ustavni savet. Stanovišta sam da mu ovakav naziv i bolje pristaje, te da adekvatno odražava njegovu ulogu u ustavnom sistemu. Uopšteno gledano, kad je o prirodi ustavnog suda reč, jasno je da on deli sudbinu ustava kao akta koji je pravne, ali i političke sadržine. On donekle i podseća na sudove opšte nadležnosti, ali po načinu izbora sudija, te pretežnoj nadležnosti, vidimo da je reč o organu sui generis. Primera radi, uporedno gledano, ustavni sudovi često štite i ljudska prava. Ipak, kada odemo i dalje, videćemo da je i materija ljudskih prava, u svojoj biti, politički koncept.
Takođe, politika sa sobom nosi izvesnu fleksibilnost, fluidnost, praktičnost, za razliku od ponekad isključivo suvoparnih pravnih normi. U skladu s tim, često delaju i ustavni sudovi ili ustavni saveti, kao i američki Vrhovni sud, te „pravnim mehanizmima i specifičnom gipkošću pokušavaju da budu dovoljno gipki, kako bi odgovorili datom društvenopolitičkom periodu, koji se uvek više ili manje prelije na pravo, pogotovo ono ustavno. Pomenućemo samo zabranu političkih stranaka u Nemačkoj, te procenu tamošnjeg Ustavnog suda da se na zabranu ne ide, iako su ispunjeni formalni uslovi, te, na kraju stvaranja konstrukcije, Verfassungsfeindlich – ugrožavajući za ustav, umesto Verfassungswidrig – suprotan ustavu. Razlozi ovakve odluke suštinski su paradoksalno bili ono što i jeste osnovna uloga ustavnog suda – očuvanje ustava i ustavnog poretka. Takva odluka je bila ispravna, sa čime se većinski slaže i nemačka ustavna doktrina.
U takvoj sredini, sa takvim prirodama, nije jednostavno nikome, pa ni ustavnom sudu. To je organ koji bi trebalo da na pravni način rešava, pre svega, u svojoj suštini, političke odnose najviših državnih organa, u okviru jedinstvenog pravnog poretka. On stoji kao brana, ali i kao svojevrsni usmerivač, čak i političkih procesa. Ustavni sud ili ustavni savet istovremeno mora da bude izvan i iznad politike, ali i da je nepogrešivo oseća. Fina je to igra prava u politici i politike u pravu. Ujedno, ustavni sud je kolektivni organ, pa se i kroz složenost njegovog sastava često fino „prelamaju” odgovarajuća nesaglasna mišljenja, kao vid drugačijih pogleda. Zapravo, istorijski i uporednopravno gledano, traži se idealna formula kako ustavni sud držati podalje od politike, ali ga ne učiniti imunim na politiku. Rešenja su brojna, ali nijedno nije idealno, kao kakva kvadratura kruga. Stoga, kad se setimo navedenih naših naravi i uz to vidimo prirodu i ulogu ustavnog suda ili ustavnog saveta, onda možemo da razlučimo da u našem društvu nikome nije lako, pa ni Ustavnom sudu. Razume se, uvek opstaje nada da ćemo biti spremni sebe da menjamo, da se, kao dr Đorđević i moja malenkost, čujemo i saslušamo, ali i da budemo postojani i odlučni u našim naumima, u oba slučaja bez suvišnih izliva emocija. Tada će se stvoriti uslovi da se u okviru sistema razvije demokratska politička kultura, u okviru koje će svima nama, pa i Ustavnom sudu, biti lakše. Dotle je možda nekad teško, ali i važno da shvatimo – ne čini srpski Ustavni sud praktično ništa što ne čine drugi evropski ustavni sudovi, naprotiv. Ponekad je, međutim, teška spoznaja da usled nasleđa nedemokratskog, jednopartijskog sistema, svi mi sada neumitno prolazimo ono što su zapadne demokratije takođe prolazile, ali, usled nešto srećnije istorije, mnogo pre nas.
*Viši naučni saradnik, v. d. direktora Instituta za uporedno pravo
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


