Ponedeljak, 08.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Ustavno sudovanje i mi

Ustav­ni sud ili ustav­ni sa­vet isto­vre­me­no mo­ra da bu­de iz­van i iz­nad po­li­ti­ke, ali i da je ne­po­gre­ši­vo ose­ća
Ustavno sudovanje i mi
(Пиксабеј)

Mi­loš Sta­nić*

Ustav­ni sud na­še ze­mlje u po­sled­nje vre­me če­sto je u ži­ži in­te­re­so­va­nja usled ne­ko­li­ko „kon­tro­verz­nih” od­lu­ka i ta­ko­đe „du­bi­o­znih” iz­ja­va, ka­ko je to oce­nje­no u de­lu na­še jav­no­sti. Pre ne­ko­li­ko go­di­na sa­ti­ma sam vo­dio raz­go­vor sa svo­jim pri­ja­te­ljem dr Mi­ro­sla­vom Đor­đe­vi­ćem, pot­pred­sed­ni­kom, a sa­da i pred­se­da­va­ju­ćim Vi­so­kog sa­ve­ta tu­ži­la­štva. Te­ma je bio Ustav­ni sud, od­no­sno nje­go­va prav­na pri­ro­da. Moj stav je bio ta­kav da sam sma­trao da ustav­ni sud za­pra­vo ni­je sud, dok je ko­le­ga i pri­ja­telj dr Đor­đe­vić dru­ga­či­je re­zo­no­vao. Na­kon ne­ko­li­ko sa­ti, iako sko­ro pot­pu­no na opreč­nim sta­no­vi­šti­ma, do­go­vo­ri­li smo se da za­jed­no na­pi­še­mo je­dan čla­nak, gde će­mo svo­ja su­prot­sta­vlje­na shva­ta­nja iz­lo­ži­ti na je­dan aka­dem­ski na­čin. Ipak, ži­vot­ni pu­te­vi i pu­te­še­stvi­ja od­ve­li su nas na raz­li­či­te stra­ne, ta­mo gde se, sko­ro si­gur­no, ni­smo ni na­da­li. Ni­smo se ta­da slo­ži­li, ali ni ka­sni­je re­a­li­zo­va­li naš na­um. Ova­kav raz­go­vor, či­ni mi se, od­ra­ža­va tri bit­ne či­nje­ni­ce, po­ve­za­ne s na­šim na­ci­o­nal­nim ka­rak­te­ri­sti­ka­ma. Dve ću da po­me­nem od­mah, a jed­nu, na­mer­no, na sa­mom kra­ju. One od­ra­ža­va­ju slo­že­nu pri­ro­du na­šeg dru­štva, ali i na­šeg dr­žav­nog me­ha­ni­zma, pa i sa­mog ustav­nog su­da.

Ka­da je o na­šem raz­go­vo­ru i za­jed­nič­kom ra­du reč, oni go­vo­re, usu­di­ću se da iz­ne­sem svoj stav, o na­šim na­ci­o­nal­nim pri­ro­da­ma, ka­rak­te­ri­sti­ka­ma. Mi smo raz­go­va­ra­li sa­ti­ma, raz­me­nji­va­li ar­gu­men­te i to je sva­ka­ko po­zi­tiv­no. Ipak, to je kod nas ret­ko. Pi­tam se, zbog če­ga? Či­ni mi se da su to stra­sti, ko­je nas ob­u­zmu i zbog ko­jih če­sto iz­gu­bi­mo iz vi­da su­šti­nu. Na­ša isto­ri­ja pre­pu­na je od­lu­ka ko­je ni­smo do­no­si­li ra­ci­o­nal­no, uva­ža­va­ju­ći kon­tekst sve­ga. Ne­ka­da, či­ni se, ni­smo sprem­ni, i po­red na­še naj­bo­lje vo­lje, da uvi­di­mo i sa­slu­ša­mo ne­što dru­ga­či­je, kao da nas ono pla­ši. Usled to­ga, pro­pu­šta­mo pri­li­ke. Ta­ko­đe, ni­ka­da ni­smo na­pi­sa­li na­uč­ni rad o prav­noj pri­ro­di ustav­nog su­da. To isto po­ka­zu­je jed­nu na­šu oso­bi­nu, a to je ne­stal­nost, te ne­sprem­nost da se jed­na do­bra ide­ja spro­ve­de do kra­ja. Raz­u­me se, ima­mo i oprav­da­nje za­što se ona ni­je ova­plo­ti­la, a ovaj tekst ne­ka nam po­slu­ži i kao opo­me­na da taj za­jed­nič­ki po­du­hvat ko­nač­no do­vr­ši­mo.

Pr­vo, mo­je je sta­no­vi­šte da mak­si­ma no­men est omen ne va­ži kad je reč o ustav­nom su­du. On je ustav­ni, ali je naj­ma­nje sud. U mno­gim ze­mlja­ma se ovaj or­gan, mi­šlje­nja sam, pra­vil­no, na­zi­va ustav­ni sa­vet. Sta­no­vi­šta sam da mu ova­kav na­ziv i bo­lje pri­sta­je, te da ade­kvat­no od­ra­ža­va nje­go­vu ulo­gu u ustav­nom si­ste­mu. Uop­šte­no gle­da­no, kad je o pri­ro­di ustav­nog su­da reč, ja­sno je da on de­li sud­bi­nu usta­va kao ak­ta ko­ji je prav­ne, ali i po­li­tič­ke sa­dr­ži­ne. On do­ne­kle i pod­se­ća na su­do­ve op­šte nad­le­žno­sti, ali po na­či­nu iz­bo­ra su­di­ja, te pre­te­žnoj nad­le­žno­sti, vi­di­mo da je reč o or­ga­nu sui ge­ne­ris. Pri­me­ra ra­di, upo­red­no gle­da­no, ustav­ni su­do­vi če­sto šti­te i ljud­ska pra­va. Ipak, ka­da ode­mo i da­lje, vi­de­će­mo da je i ma­te­ri­ja ljud­skih pra­va, u svo­joj bi­ti, po­li­tič­ki kon­cept.

Ta­ko­đe, po­li­ti­ka sa so­bom no­si iz­ve­snu flek­si­bil­nost, flu­id­nost, prak­tič­nost, za raz­li­ku od po­ne­kad is­klju­či­vo su­vo­par­nih prav­nih nor­mi. U skla­du s tim, če­sto de­la­ju i ustav­ni su­do­vi ili ustav­ni sa­ve­ti, kao i ame­rič­ki Vr­hov­ni sud, te „prav­nim me­ha­ni­zmi­ma i spe­ci­fič­nom gip­ko­šću po­ku­ša­va­ju da bu­du do­volj­no gip­ki, ka­ko bi od­go­vo­ri­li da­tom dru­štve­no­po­li­tič­kom pe­ri­o­du, ko­ji se uvek vi­še ili ma­nje pre­li­je na pra­vo, po­go­to­vo ono ustav­no. Po­me­nu­će­mo sa­mo za­bra­nu po­li­tič­kih stra­na­ka u Ne­mač­koj, te pro­ce­nu ta­mo­šnjeg Ustav­nog su­da da se na za­bra­nu ne ide, iako su is­pu­nje­ni for­mal­ni uslo­vi, te, na kra­ju stva­ra­nja kon­struk­ci­je, Ver­fas­sun­gsfe­in­dlich – ugro­ža­va­ju­ći za ustav, ume­sto Ver­fas­sun­gswi­drig – su­pro­tan usta­vu. Raz­lo­zi ova­kve od­lu­ke su­štin­ski su pa­ra­dok­sal­no bi­li ono što i je­ste osnov­na ulo­ga ustav­nog su­da – oču­va­nje usta­va i ustav­nog po­ret­ka. Ta­kva od­lu­ka je bi­la is­prav­na, sa či­me se ve­ćin­ski sla­že i ne­mač­ka ustav­na dok­tri­na.

U ta­kvoj sre­di­ni, sa ta­kvim pri­ro­da­ma, ni­je jed­no­stav­no ni­ko­me, pa ni ustav­nom su­du. To je or­gan ko­ji bi tre­ba­lo da na prav­ni na­čin re­ša­va, pre sve­ga, u svo­joj su­šti­ni, po­li­tič­ke od­no­se naj­vi­ših dr­žav­nih or­ga­na, u okvi­ru je­din­stve­nog prav­nog po­ret­ka. On sto­ji kao bra­na, ali i kao svo­je­vr­sni usme­ri­vač, čak i po­li­tič­kih pro­ce­sa. Ustav­ni sud ili ustav­ni sa­vet isto­vre­me­no mo­ra da bu­de iz­van i iz­nad po­li­ti­ke, ali i da je ne­po­gre­ši­vo ose­ća. Fi­na je to igra pra­va u po­li­ti­ci i po­li­ti­ke u pra­vu. Ujed­no, ustav­ni sud je ko­lek­tiv­ni or­gan, pa se i kroz slo­že­nost nje­go­vog sa­sta­va če­sto fi­no „pre­la­ma­ju” od­go­va­ra­ju­ća ne­sa­gla­sna mi­šlje­nja, kao vid dru­ga­či­jih po­gle­da. Za­pra­vo, isto­rij­ski i upo­red­no­prav­no gle­da­no, tra­ži se ide­al­na for­mu­la ka­ko ustav­ni sud dr­ža­ti po­da­lje od po­li­ti­ke, ali ga ne uči­ni­ti imu­nim na po­li­ti­ku. Re­še­nja su broj­na, ali ni­jed­no ni­je ide­al­no, kao ka­kva kva­dra­tu­ra kru­ga. Sto­ga, kad se se­ti­mo na­ve­de­nih na­ših na­ra­vi i uz to vi­di­mo pri­ro­du i ulo­gu ustav­nog su­da ili ustav­nog sa­ve­ta, on­da mo­že­mo da raz­lu­či­mo da u na­šem dru­štvu ni­ko­me ni­je la­ko, pa ni Ustav­nom su­du. Raz­u­me se, uvek op­sta­je na­da da će­mo bi­ti sprem­ni se­be da me­nja­mo, da se, kao dr Đor­đe­vić i mo­ja ma­len­kost, ču­je­mo i sa­slu­ša­mo, ali i da bu­de­mo po­sto­ja­ni i od­luč­ni u na­šim na­u­mi­ma, u oba slu­ča­ja bez su­vi­šnih iz­li­va emo­ci­ja. Ta­da će se stvo­ri­ti uslo­vi da se u okvi­ru si­ste­ma raz­vi­je de­mo­krat­ska po­li­tič­ka kul­tu­ra, u okvi­ru ko­je će svi­ma na­ma, pa i Ustav­nom su­du, bi­ti lak­še. Do­tle je mo­žda ne­kad te­ško, ali i va­žno da shva­ti­mo – ne či­ni srp­ski Ustav­ni sud prak­tič­no ni­šta što ne či­ne dru­gi evrop­ski ustav­ni su­do­vi, na­pro­tiv. Po­ne­kad je, me­đu­tim, te­ška spo­zna­ja da usled na­sle­đa ne­de­mo­krat­skog, jed­no­par­tij­skog si­ste­ma, svi mi sa­da ne­u­mit­no pro­la­zi­mo ono što su za­pad­ne de­mo­kra­ti­je ta­ko­đe pro­la­zi­le, ali, usled ne­što sreć­ni­je isto­ri­je, mno­go pre nas.

*Vi­ši na­uč­ni sa­rad­nik, v. d. di­rek­to­ra In­sti­tu­ta za upo­red­no pra­vo

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista

 

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.