Utorak, 30.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Kada se Jadar sjati na vašar

Lo­zni­ca je sa­ču­va­la ne­što od sta­rog pa­na­đu­ra: do­la­zak lju­di sa stra­ne, pre­pu­nu uli­cu, ro­bu na otvo­re­nom, hra­nu pod ša­trom, deč­ju gra­ju i onaj va­šar­ski do­go­vor ko­ji se ne za­pi­su­je nig­de, ali se pod­ra­zu­me­va
Kada se Jadar sjati na vašar
Фото Т. Ј.

Lo­zni­ca - U Klup­ci­ma, pri­grad­skom na­se­lju Lo­zni­ce, pr­o­te­klog vi­ken­da odr­žan je tra­di­ci­o­nal­ni Vi­dov­dan­ski va­šar, jed­no od onih na­rod­nih oku­plja­nja ko­je se ne odr­ža­va sa­mo po ka­len­da­ru, već i po na­vi­ci. Va­ša­ri­šte kod pi­ja­ce, ko­jom upra­vlja KJP „Naš dom”, i ove go­di­ne bi­lo je pu­no pr­o­da­va­ca, ku­pa­ca, po­ro­di­ca sa de­com i na­mer­ni­ka ko­ji na va­šar do­đu da ne­što pa­za­re, ali i da sret­nu po­zna­ni­ke i pr­o­ve­du dan me­đu sve­tom.

Na pr­o­sto­ru pred­vi­đe­nom za tr­go­vi­nu i ugo­sti­telj­ske sa­dr­ža­je bi­lo je po­sta­vlje­no vi­še od sto­ti­nu te­zgi. Pr­o­da­va­la se ode­ća, obu­ća, alat, škol­ski pri­bor, po­kuć­stvo, igrač­ke, sit­na ro­ba i sve ono što se na va­ša­ri­ma obič­no na­đe na jed­nom me­stu. Uz pr­o­dav­ce na te­zga­ma bi­li su i ugo­sti­te­lji, pe­če­nja­re, ša­tre sa mu­zi­kom, pr­o­dav­ci sla­do­le­da, ko­ki­ca i še­ćer­ne vu­ne, dok su naj­mla­đe naj­vi­še pri­vu­kli rin­gi­špi­li, to­bo­ga­ni i osta­le spra­ve u za­bav­nim par­ko­vi­ma.

Vi­dov­dan­ski va­šar u Klup­ci­ma ni­je oku­pio sa­mo Ja­dra­ne. Do­la­zi­li su i lju­di iz okol­nih me­sta, iz Pod­ri­nja, Ra­đe­vi­ne, Azbu­ko­vi­ce, Ma­čve, ali i pre­ko Dri­ne. Jed­ni su tra­ži­li po­volj­ni­ju ro­bu, dru­gi su do­ve­li de­cu, a tre­ći su do­šli da pr­o­še­ta­ju i vi­de šta se nu­di. Kao i ra­ni­jih go­di­na, va­šar je bio vi­še od obič­ne pi­jač­ne pr­o­da­je. Na istom me­stu na­šli su se tr­go­vi­na, za­ba­va i sta­ri obi­čaj da se o pra­zni­ku iza­đe iz ku­će i bu­de me­đu lju­di­ma.

Ova­kva oku­plja­nja ima­ju dug vek u na­rod­nom ži­vo­tu Sr­bi­je. Va­ša­ri, pa­na­đu­ri, sa­bo­ri i zbo­ro­vi naj­če­šće su se ve­zi­va­li za cr­kve­ne pra­zni­ke, ka­da se ma­nje ra­di­lo u po­lju i ka­da je na­rod mo­gao lak­še da se oku­pi. Na nji­ma se ne­ka­da pr­o­da­va­la sto­ka, na­ba­vlja­la ro­ba za ku­ću, ugo­va­ra­li po­slo­vi, tra­ži­li maj­sto­ri, pre­no­si­le ve­sti i skla­pa­la po­znan­stva. U mno­gim me­sti­ma va­šar je bio je­dan od va­žni­jih da­na u go­di­ni, jer je spa­jao se­lo i va­roš, tr­gov­ca i kup­ca, rod­bi­nu i kom­ši­luk.

I sam na­ziv go­vo­ri o du­gom pu­tu ove na­rod­ne usta­no­ve. Sta­ri­ji na­ziv bio je pa­na­đur, dok je reč va­šar u naš je­zik do­šla pre­ko ma­đar­skog i ozna­ča­va­la pa­zar, me­sto ku­po­vi­ne i pr­o­da­je. Vre­me­nom je va­šar po­stao mno­go vi­še od tr­žni­ce. Bio je pri­li­ka da se po­ka­že no­va no­šnja, da se ču­je svi­rač, ku­pi alat, pr­o­ba li­ci­der­sko sr­ce, po­gle­da sto­ka, ali i da se vi­di ko je do­šao i s kim je do­šao.

Da­na­šnji va­ša­ri iz­gle­da­ju dru­ga­či­je. Ma­nje je za­na­tli­ja, li­ci­de­ra, uža­ra, grn­ča­ra i sto­ča­ra, a vi­še in­du­strij­ske ro­be, pla­sti­ke, kon­fek­ci­je i mo­der­nih za­bav­nih par­ko­va. Ipak, osnov­na po­tre­ba ni­je ne­sta­la. Na­rod se i da­lje oku­plja oko pra­zni­ka, ku­pu­je ono što mu tre­ba, raz­gle­da ono što mu ne tre­ba, vo­di de­cu na rin­gi­špil i ku­ći se vra­ća sa ke­som u ru­ci i pri­čom ko­ga je sve sreo.

Ta­ko je bi­lo i u Klup­ci­ma. Po­red te­zgi sa gar­de­ro­bom sta­ja­li su pr­o­dav­ci ala­ta i po­kuć­stva, kraj pe­če­nja su če­ka­li re­do­vi, a is­pred rin­gi­špi­la ro­di­te­lji ko­ji su na isto me­sto ne­ka­da do­la­zi­li kao de­ca. Taj red stva­ri, ko­ji se po­na­vlja iz go­di­ne u go­di­nu, naj­bo­lje ob­ja­šnja­va za­što Vi­dov­dan­ski va­šar tra­je.

Va­ša­ri su se u mno­gim sre­di­na­ma pr­o­re­di­li ili sve­li na obič­nu pi­jač­nu gu­žvu. Lo­znič­ki, me­đu­tim, još ču­va ne­što od sta­rog pa­na­đu­ra: do­la­zak sa stra­ne, pre­pu­nu uli­cu, ro­bu na otvo­re­nom, hra­nu pod ša­trom, deč­ju gra­ju i onaj va­šar­ski do­go­vor ko­ji se ne za­pi­su­je nig­de, ali se pod­ra­zu­me­va. Ko je bio pr­o­šle go­di­ne, do­ći će i ove. A ko je do­veo de­te, ve­ro­vat­no će jed­nog da­na sa njim do­ve­sti i unu­ke.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.