Kada se Jadar sjati na vašar
Loznica - U Klupcima, prigradskom naselju Loznice, proteklog vikenda održan je tradicionalni Vidovdanski vašar, jedno od onih narodnih okupljanja koje se ne održava samo po kalendaru, već i po navici. Vašarište kod pijace, kojom upravlja KJP „Naš dom”, i ove godine bilo je puno prodavaca, kupaca, porodica sa decom i namernika koji na vašar dođu da nešto pazare, ali i da sretnu poznanike i provedu dan među svetom.
Na prostoru predviđenom za trgovinu i ugostiteljske sadržaje bilo je postavljeno više od stotinu tezgi. Prodavala se odeća, obuća, alat, školski pribor, pokućstvo, igračke, sitna roba i sve ono što se na vašarima obično nađe na jednom mestu. Uz prodavce na tezgama bili su i ugostitelji, pečenjare, šatre sa muzikom, prodavci sladoleda, kokica i šećerne vune, dok su najmlađe najviše privukli ringišpili, tobogani i ostale sprave u zabavnim parkovima.
Vidovdanski vašar u Klupcima nije okupio samo Jadrane. Dolazili su i ljudi iz okolnih mesta, iz Podrinja, Rađevine, Azbukovice, Mačve, ali i preko Drine. Jedni su tražili povoljniju robu, drugi su doveli decu, a treći su došli da prošetaju i vide šta se nudi. Kao i ranijih godina, vašar je bio više od obične pijačne prodaje. Na istom mestu našli su se trgovina, zabava i stari običaj da se o prazniku izađe iz kuće i bude među ljudima.
Ovakva okupljanja imaju dug vek u narodnom životu Srbije. Vašari, panađuri, sabori i zborovi najčešće su se vezivali za crkvene praznike, kada se manje radilo u polju i kada je narod mogao lakše da se okupi. Na njima se nekada prodavala stoka, nabavljala roba za kuću, ugovarali poslovi, tražili majstori, prenosile vesti i sklapala poznanstva. U mnogim mestima vašar je bio jedan od važnijih dana u godini, jer je spajao selo i varoš, trgovca i kupca, rodbinu i komšiluk.
I sam naziv govori o dugom putu ove narodne ustanove. Stariji naziv bio je panađur, dok je reč vašar u naš jezik došla preko mađarskog i označavala pazar, mesto kupovine i prodaje. Vremenom je vašar postao mnogo više od tržnice. Bio je prilika da se pokaže nova nošnja, da se čuje svirač, kupi alat, proba licidersko srce, pogleda stoka, ali i da se vidi ko je došao i s kim je došao.
Današnji vašari izgledaju drugačije. Manje je zanatlija, licidera, užara, grnčara i stočara, a više industrijske robe, plastike, konfekcije i modernih zabavnih parkova. Ipak, osnovna potreba nije nestala. Narod se i dalje okuplja oko praznika, kupuje ono što mu treba, razgleda ono što mu ne treba, vodi decu na ringišpil i kući se vraća sa kesom u ruci i pričom koga je sve sreo.
Tako je bilo i u Klupcima. Pored tezgi sa garderobom stajali su prodavci alata i pokućstva, kraj pečenja su čekali redovi, a ispred ringišpila roditelji koji su na isto mesto nekada dolazili kao deca. Taj red stvari, koji se ponavlja iz godine u godinu, najbolje objašnjava zašto Vidovdanski vašar traje.
Vašari su se u mnogim sredinama proredili ili sveli na običnu pijačnu gužvu. Loznički, međutim, još čuva nešto od starog panađura: dolazak sa strane, prepunu ulicu, robu na otvorenom, hranu pod šatrom, dečju graju i onaj vašarski dogovor koji se ne zapisuje nigde, ali se podrazumeva. Ko je bio prošle godine, doći će i ove. A ko je doveo dete, verovatno će jednog dana sa njim dovesti i unuke.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


