Evropo, eve me!

Bili su građani EU što je za srpsko poimanje bio uspjeh koji se mjerio nekim posebnim parametrima. Jer zaboga nisu im trebale vize, mogli su da putuju po Evropi, naravno ako su imali love da isfinansiraju putovanje, tj.ako su mogli da podignu još jedan kredit pored onog zadnjeg za LCD-TV koji su priključili na total TV sa koga Stoja u Grand emisiji jauče svoju pjesmu .. A rijetko je ko putovao osim možda jednom godišnje do otadžbine.

- „A sa njiovim pasošem mereš i u Ameriku da ideš“, mahala je Makedonka od 50 leta koja je ceo život rintala da bi doživela crvenu sošku u ruci, iako tu Ameriku nikada očima vidjet neće osim možda u nekom jeftinom niskobudžetnom filmu, jer druge ona i ne gleda. Ma u krajnjoj liniji tamo i od socijale možeš da živis kao grof, visok standard. Neki naši su uspjeli da se izdignu iznad tog prosjeka, nervirali su sunarodnike svojim uspjehom, jer nisu išli standardnom utabanom stazom do penzije, koju su prokrčili neki sunarodnici, čisteći evropske podove i klozete. Mali broj njih je prevazišao prosto srpko vjerovanje o životu gore preko grane.

Vjerovanje da negdje preko, život živiš bolje je bilo duboko ukorijenjeno u našem narodu. Valjda su tom vjerovanju doprinjele: tetke, stričevi i ostala gastarbajterska familija diljem Evrope, koja je dolazila na ferije u Srbiju u svojim skupocjenim automobilima, sa svežnjem novčanica kojima su se bahato razbacivali. Pitajući: Koliko je to u ojrima???

Samo što mi nismo tada znali da su ti bjesni automobili sa hiljadama konjski snaga, koji su se sijali na toplom srpskom suncu, kupljeni na krvavi kredit, koji će se otplaćivati dok dišu. Niti da je ta moderna garderoba kupljena na rasprodaji od 70%... Da oni rade od jutra do sutra, živeći pasji život, građana ne drugog, nego trećeg reda. Tamo negdje u Njemačkoj, Francuskoj, štedeći tokom cijele godine te “ojre”, da bi došli u svoje selo i pokazali komšijama i familiji kako su u stvari oni uspjeli u životu..Pobjegli su trbuhom za kruhom od ovaca, njiva i livada. Pokušali su da dokažu gazdi Evropljaninu da su civilizovani, da znaju da pedantno očiste njegov toalet, iako su takav vidjeli samo na filmu, j...ga kod nas odvrneš vodu na slavini sa desno na levo vrteći kotur, ovdje moraš mahat ispod česme i moliti Boga da voda poteče, to su neke senzorske...tako ih zovu..Povučeš kanap na vodokotliću i voda oćera iz šolje nemani koje smo izbacili, ovdje to samo od sebe fercera, ništa nemoraš povlačiti....

Trudili su se da poprave akcenat, da se uklope, ali na kraju se opret vraćaju svojim livadama i oranjima. Izašli su iz sela ali selo iz njih nikako nije moglo...

(/slika2)

Suze im krenu kada pređu granicu i uđu u Srbiju “ljepoticu među šljivama.” Kada pređu Batrovce konačno su svoji na svome, čačkaju oko skupocenog cd-plejera u kolima sa milon dugmića od koje za polovinu ne znaju čemu koriste. ”Švaba je to napravio” govore sebi u bradu, pravdajući se sami sebi... Ali na kraju nadjača želja nad neznanjem, ispritišću sve dugmiće i konačno uhvate radio stanicu na kojoj grmi: ”..kućo moja čađavu ti kredu”, ”-tamo daleko”,”..oj oranje, oranje ustaj mala zora je ustaj mala zora sviće, narani piliće”.. Lete suze, niz rumene obraze, grudi im se cjepaju dal od radosti ili tuge ne znaju ni oni sami...al ih dira tamo...tamo...gdje Evropa ne želi da zalazi, jer emocije i suze su tamo preko zabranjene, gotovo sramotne. Kapitalizam i sistem ne dozvoljavaju taj luksuz, gubljenje vremena na sekundarno, primarno je raditi i zaraditi.


Nisu svesni da se komšiji Hansu nemaju na čemu diviti. Njegova majka živi na 10 km udaljenosti sama u svom stanu a Hans ne stiže ili ne želi da je posjeti, jer ima svoju porodicu i obaveze, račune koje svakog mjeseca mora da plati, jer ako ne plati ode u crne knjige, i onaj najnoviji model BMW oduzima banka koja mu je dala kredit...

Hans se otuđio od majke Gertrude još kada je imao 18 godina, pa je po istom sistemu vaspitanja svoje dete u 18-toj godini poslao u susjedni grad da se osamostaljuje i samo plaća svoje račune. Ne kažem da je to loše, naprotiv, možda je i dobro. Ali nije strašno što mali Milojica još uvjek u 25. godini ”pita mamu šta ima za doručak”. Jer taj komšija Hans će sigurno stariti kao i njegova majka sam, u nekom obližnjem gradu, želeći da ga djeca obidju kao što se ta ista njegova majka nada da će njen Hans da svrati. I ona je sama svjesna sada u starosti kada ima vremena za razmišljanje koliko je pogriješila, ali zna da je kasno za ispravku tih grešaka, isuviše kasno.
 

Da li emociju sa kojom smo rođeni treba da amputiramo, odstranimo na silu da bi se uklopili u sistem. Koji ispere mozak, do te mjere da ne vidimo da je savremeni društveni poredak u stvari savremeni robovlasnički sistem. Koji je upakovan u definiciju koja ne zvuči tako strašno definiciju koju prihvatamo i po kojoj živimo. Savremenom društvu nisu potrebni oni koji misle i osjećaju, jer oni se ne uklapaju u definiciju po kojoj se živi. Oni štrče kao nepokošena trava u perfektno uređenom susjednom parku nadomak vještačkog jezera.